Promatranje slučajnih prolaznika ponekad je najbolji put do preispitivanja samog sebe. Neočekivana promjena kursa u djeliću sekunde može natjerati čovjeka da pogleda u svoje dubine – pa što pronađe…

Kada ste zadnji put osjetili čisti, nevini val sreće koji vas preplavljuje dok svjedočite lijepom prizoru čiji su akteri ljudi na koje sasvim slučajno nailazite i koji vam, zapravo, ne znače apsolutno ništa? Ponekad nas i ono što nas se najmanje tiče može natjerati da prodremo u vlastite najskrivenije želje. I najveće strahove. Pa se pojave pitanja. Kao da ih cijelo vrijeme držimo u malom pretincu u kojem se bez ikakve kontrole neprestano gomilaju, a onda kada odjednom odškrinemo ta vrata samo kako bismo se uvjerili što se točno ondje događa, napadaju nas nesmiljeno i bezrezervno. Godine zanemarivanja i potiskivanja dovode upravo do toga – najgore je sjesti sam sa svojim mislima. Pa i sve ljepote koje se odigravaju pred našim očima doživljavamo kao pritisak – da, zaista, mogao sam i ja ovako. Ali ipak nisam ili naprosto više ne stignem.

Znamo li cijeniti vrijeme koje provodimo sami sa sobom ili se zbog nedostatka unutarnjeg zadovoljstva konstantno opterećujemo – obvezama, ljudima, zadacima, ambicijama i planovima? Koji nisu tu da nas ispune, već samo da odvrate pažnju. U vrtlogu misli i obveza kojima smo svakodnevno izloženi, trenutak u kojem naučite uočavati ljude koji u svojoj samoći odaju dojam potpune sreće i ispunjenosti, za vas postaje trenutak najveće tuge. Jer vlastitu samoću doživljavate kao zatvor iz kojeg je nemoguće pobjeći. Bilo da se nalazite u ugodnom društvu, bilo da poslije ručka sjedite na balkonu i sami sa svojim mislima ispijate kavu, bilo da šećete kroz grad prepun ljudi… osjetite kako vam se kriomice približava, poput kakve sjenke koja se raširenih ruku prikrada svojoj žrtvi, polagano vas grabi, dio po dio, sve dok vas u potpunosti ne zaposjedne.

Već dugo ju osjećate kao dio sebe, svog tijela, svojih misli. Ujutro se zajedno budite, gledate isti odraz u zrcalu, prebirete po policama supermarketa, promatrate lica koja se u žurbi provlače kroz jutarnju gradsku gužvu, zajedno dišete, zajedno se smijete, zajedno plačete, kao da više ništa ne možete uraditi sami. I ne možete si pomoći jer više niste u stanju učiniti nešto isključivo za sebe. Sve što radite svodi se na grčevitu borbu da se otrgnete iz njenog naručja.

Kada ste zadnji put ugledali čovjeka kako sjedi u parku i čita knjigu te pritom osjetili poriv da učinite isto, ali ste produžili dalje svojim put, jer svakog dana nas čekaju ˝važnije˝ stvari od toga da barem i 10 minuta izdvojimo samo za sebe? I da se s vlastitom samoćom koju doživljavamo kao prisilu pogledamo licem u lice i sklopimo prijateljski pakt? Da prihvatimo njenu prisutnost, ali da naučimo izvući iz nje ono najbolje? Da dok sjedimo s njom u društvu i promatramo tuđa nasmijana lica, ujedno i sami osjetimo sreću? Kada uistinu shvatimo da svijet oko sebe projiciramo na temelju onoga što nosimo u sebi, trudit ćemo se da nam svaki dan bude obojan veselim bojama. I da nam samoća posluži kao putokaz do zadovoljstva i sreće. Jer tada vrijeme provedeno sa samim sobom postaje – najdragocjenije vrijeme.

Ana Skelin

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Komentari