Sjećanja zabilježena fotoaparatom…

Nakon selidbe onih nekoliko komada odjeće u preteškim torbama, smještanja u nečiji podrum s improviziranim ormarima, pozdravljanja s obitelji koja već desetljećima živi u Gradu Zvanom Čežnja te ponovnih susreta s prijateljicama na koje sam pomalo bila zaboravila kada me žrvanj života preokretao poput perilice rublja, došao je čas da otkrijem neke nove spoznaje, kako bih upoznala novi vid mene same.

Naime, oduvijek sam bila komplicirana osoba. Posebice u odnosima s ljudima. Zbog ponekih situacija moje prošlosti, koje sam smatrala izuzetno disfunkcionalnima, krasila me poveća mana – voljela sam samo one ljude koje bih sama odabrala i dala im propusnicu u vlastiti život. Ostale… Pa, recimo da njih nisam voljela.

Često sam se uhvatila kako uživam zbog poleta u želucu. Voljela sam, na neki uvrnut način, osjećaj slobode. I, kad bih mogla vratiti vrijeme, usudila bih se više, riskirala bih više. I bila bih još više odrješita, još više jezičava. To sam ja!

Osim toga, samosažaljenje i ja nikada nismo bili prijatelji. Jednostavno nikada nisam mogla pojmiti kako su ljudi u stanju osjećati se žrtvama zbog situacija u kojima su sami odabrali biti. Osobno sam uvijek znala da sama biram svoje bitke i hoću li ih izboriti kopljem, pištoljem, riječima ili bijelom zastavom. Znala sam, isto tako, da ću uvijek nešto naučiti i da ću, zbog toga, uvijek izaći kao pobjednik. Nikada se nisam samosažalijevala i nisam shvaćala sklonost drugih ka toj besmislenoj pojavi. Zato sam tu sklonost otvoreno osuđivala.

Zašto pričam o svemu ovome? Zato što sam se, takva kakva jesam, prijavila na posao u kojem svaki djelić svog bića, u većem dijelu dana, moram pokloniti drugima. Posao u najkompleksnijoj grani ekonomije ovog divnog djelića svijeta – posao u turizmu. Posao u kojem dobivam uloge toliko različite da ponekad, nakon radnog dana, nisam više sigurna posjedujem li zdrav razum. Ponekad sam psiholog, i to vrstan. Ponekad sam zabavljač. Ponekad rame za plakanje. Ponekad sam samo osoba iza ekrana, s kojom će ovi s druge strane, samo možda, nekud putovati. Ponekad je gotovo nemoguće očuvati pribranost. No, s vremena na vrijeme, vraćaju mi se ista lica, isti osmjesi. Podsjećaju na pozitivne trenutke. Pokazuju da vrijedi biti u različitim ulogama, ako će to ljudima donijeti makar i djelić sreće! A sreća je ljudima, umjesto da im bude dio svakodnevice, toliko potrebna! U takvim trenucima, znam koliko je vrijedno! Znam koliko volim posao s ljudima, znam koliko volim posao različitih uloga. I znam koliko ljudima znači jedan osmijeh.

Naučila me tome jedna Bakica. Svaki je njezin dolazak u ured u kojem radim i provodim većinu svog vremena, za mene predstavljao posvemašan izazov, iscrpljenost i gubitak energije za koju sam smatrala da bih je mnogo lakše i efikasnije mogla uložiti u, primjerice, sasvim besmisleno iščitavanje novosti na internetu, od kojih ionako ništa neću zapamtiti jer mi nije relevantno. Naslušala sam se tako žalopojki o vremenskoj prognozi, crnjih od najcrnje noći, naslušala sam se o mogućnostima marketinga iz njezinog doba (koje je odavno prošlo), slušala sam i predavanje o tome zašto u ponudi nemamo baš ono putovanje koje ona želi, slušala sam o tome kako se kuha savršeno zelje, kada se nalazi sa svojim sredovječnim prijateljicama i o tome kako ne posjeduje jaknu za jesen, već samo debelu, zimsku. Unutarnja N. više nije znala u kojem smjeru da preokrene očima.

Kada je Bakica konačno uplatila jedan tamo izlet, baš je mene Svemir odavao da budem vodič! Bio je to izlet u Malo Slatko Mjesto koje izuzetno volim i nikako nisam željela dozvoliti da nečija negativa dopre do mene. Željela sam uživati upijajući njegove ulice i ljude i odlučila sam da će mi se danas sviđati svaki moj putnik, svaka duša koju ću sresti. Bakici sam poklonila poseban osmijeh, čuvajući za nju zalihu energije dostojne banke u Onoj Bogatoj Zemlji. Kasnije me uhvatila ispod ruke i pitala smije li šetati sa mnom. Retoričko pitanje, autoironija na zavidnoj razini!

A onda se desio tresak! Zapanjena ljepotama Malog Slatkog Mjesta, ispričala mi je svoju priču – prije mnogo godina izgubila je majku, za jedne olujne noći. Izgubila je i ostatak obitelji te, naposljetku, voljenog supruga. Sada je sama. Meni je dolazila jer je podsjećam na unuku koja živi predaleko i bake se rijetko sjeti.

Okrenula sam se tada u stranu, pogledavši ispod sebe, niz rijeku. Dubina rijeke nekako je odgovarala dubini života, koju sam tek tada pojmila u punom smislu. Suze su mi navrle na oči. Toliko dugo i sama nisam posjetila svoju Baku! Iz razmišljanja me prenula Bakica, zamolivši me da se fotografiramo njezinim staromodnim fotoaparatom, onim iz davnih vremena, kakve je svijet već zaboravio. Na fotografiji, oči nam sjaju od suza, svakoj iz nekih njezinih razloga, a osmjesima bismo mogle prekriti čitav Grad Zvan Čežnja. Grad u kojem svatko čezne za nečime što skriva u svojim dubinama!

A ja, ja više ne volim samo one koje odaberem – sada odlučujem voljeti svaku osobu koja mi uđe u život. Sada odlučujem biti ispunjena mirom i s osmijehom šetati ulicama Grada Zvanog Čežnja! Sada znam koliko jedan osmijeh čini razliku, bio iskren ili neiskren. Sada čuvam fotografiju Bakice i mene na radnom stolu. Sada posjetim Bakicu i popijemo kavu, raspredajući o tome na kojem kiosku je moguće kupiti poštanske markice. I ti trenuci budu uvijek zapisani velikim slovima u memoare mojih sjećanja! Bakica je stara, sve slabija, sve spremnija na odlazak u Neki Drugi Svijet. Neki Drugi Svijet u kojem će putovati nekim drugim predjelima, s nekim drugim ljudima. Ali u kojem će znati da je jednom, ovdje, u Gradu Zvanom Čežnja, bila sretna!

Zato, danas nazdravljam staromodnim fotoaparatima i zimskim jaknama! Danas nazdravljam činjenici da je najljepše što možemo učiniti za sebe – biti tu za drugoga!

NASTAVAK SLIJEDI…

N.R.


Nives Rog

N.R. za sebe kaže kako je često sapliću vlastite misli. Još se češće šali kako u njezinoj glavi stanuje mnogo ljudi, mnogo osobnosti. A onda se pita – šali li se doista?! Pisanje je, ipak, unutar raznolikosti njezine duše, nit koja čvrsto povezuje sve vidove njezine osobnosti. A kada ne želi biti smirena, glasna je i nasmijana, u društvu najdražih joj ljudi. Svi su oni dio nje i nepobitno zaslužni za sve što jest i sve što vjeruje da će biti. Zato, zahvaljuje Svemiru na šarenim krpicama od kojih je satkana. Jer, voli sebe baš takvu kakva jest! Lutalicu!

Comments

komentari

Protected by Copyscape