Sutra je novi dan…

Otvorila je vrata i izašla. Unutra je bilo jako zagušljivo, već se pomalo gušila i godio joj je friški zrak. Duboko je udahnula da razbistri i sabere misli i osjećaje. Stajala je tako neko vrijeme i disala duboko.

Postajalo je hladnije i razmišljala je vratiti se unutra kad je začula korake kako joj se približavaju. Nije se okretala, bila je zabavljena svojim mislima, nije je zanimalo tko dolazi.

„Je li ti hladno?Da te ugrijem“ – začula je poznati glas i osjetila tople ruke koje su je obgrlile. Zaledila se. Htjela se odmaknuti i odgurnuti ga, ili nešto reći, ali nije se mogla ni pomjeriti niti izustiti ni jednu riječ. Zaustavila je dah, nije se usudila ni disati.

Stajali su tako ćutke ne mareći tko bi ih mogao vidjeti.
„Da te odvezem kući ?“ – upitao je.
„Imam prijevoz.“ – uspjela je progovoriti: „A i rano je, nisam još planirala kući.“
„Jesi li sigurna?“ – upitao je. Okrenula se i pogledala ga.
„Ne…“ – odgovorio je netko tko nije ona, ali govorio je njenim usnama.
„Idemo.“ – kratko je rekao.

Sjeli su u auto i krenuli. Na radiju je svirala muzika, ali niko je nije slušao. Vozili su se šuteći. Uzeo ju je za ruku. Skoro se onesvijestila od siline emocija koje je osjetila u tom momentu.

Najedanput je skrenuo na proširenje uz cestu i zaustavio auto. Zbunjeno se okrenula prema njemu, a on se nagnuo i poljubio ju nježno kao da se boji. Uzvratila je najprije bojažljivo i nježno, onda slobodno i strasno.

Naglo se odmakla, pogledala ga vragolasto i rekla: „Nismo li prestari za ljubakanje u autu?“
„Nismo.“ – odgovorio je: „Ne govoriš li ti da su godine samo broj?“
Glasno se nasmijala, prisjećajući se jednog davnog razgovora.

„U ovom slučaju ne jer nam kosti škripe.“ – rekla je kroz smijeh.
„Da uzmemo sobu negdje?!“ – pitao je.
Nije se iznenadila, i čudeći se sama sebi, rekla: „ A gdje, ovdje nas poznaju; ili mene ili tebe?“
„ Ne brini, snaći ću se.“ – rekao je i pokrenuo auto.

Vozili su se negdje, nije ju bilo briga gdje. Ubrzo su se zaustavili ispred objekta usred nedođije. Nije znala da ovakvo mjesto uopće postoji tu u blizini. Doduše nikad nije išla na tu stranu. Izašli su iz auta. Na recepciji ih je dočekao dečko.

Objasnio mu je da su na putu i kratko bi odmorili dok ne krenu dalje. Pružio mu je papir koji je potpisao, platio mu a ovaj mu je dao ključ i ne dižući pogled s mobitela rekao: „Uz stube desno.“
Ušli su u sobu, nije bilo puno stvari ali bilo je čisto.

Spustila je torbu na stolić pored kreveta i polako se okrenula prema njemu. Poljubio ju je i sve je nestalo. Pogubili su se, tu večer postojali su samo njih dvoje i nitko i ništa više. Sve čežnje skupljane desetljećima oslobodile su se i pretvorile njihova tijela u simfoniju ljubavi.

Ležala je pored njega i gledala ga. Pogledao ju je.

„Reci mi, molim te, da ne sanjam da si tu. Da nećeš nestati kad te ponovno dodirnem.“
Osmjehnula se: „Tu sam! Neću nestati slobodno me dodirni!“
Polako kao da se zaista boji da će nestati dodirnuo ju je.

„Bože koliko puta sam ovo sanjao. Toliko puta bi se probudio u bunilu sna i jave… Budio bi se kao lud, nitko me taj dan nije smio ništa pitati. Svi bi me se tada klonili, i žena i djeca. Malo sam spavao, bilo me strah da te ne bude u snu. I onda si mi se javila… Nisam se usudio odmah odgovoriti, morao sam najprije doći k sebi. Čitao sam poruke i mislio da umišljam. Nisam namjeravao ići na proslavu, kada si rekla da dolaziš. Ali nisam mogao odoljeti da te ne vidim. Ni sam ne znam od kud mi hrabrosti da izađem za tobom. Kad sam te vidio kako stojiš na hladnoći sve je nestalo. I što sad?“ – upitao je.

„Nema dalje. To je to. Znaš i sam.“ – rekla je nastojeći zadržati mir: „Svatko se vraća svome životu.“
„Mora li tako biti?“ – pitao je.
Znaš da sam te ludo voljela. Zapravo ta ljubav me održala na životu, ona je bila moja slamka spasa. Da nije bilo te ljubavi tko zna što bi od mene bilo. I to sam jedva preživjela. Pusti da ostane ovakvo, samo ja i ti i ovih par sati koliko imamo.“
„Kako sad nastaviti dalje živjeti? “ – pitao je.
Pogledavši na sat rekla je: „Kasno je. Morala bi poći… Njemu, u njegov krevet s tvojim pečatom na sebi. Kako?“
Nagnuo se nad nju: „Ti si moja oduvijek i zauvijek. Nema veze di i s kim spavamo. Moja si!“
„Sad bi stvarno morala poći.“ – rekla je i ustala iz kreveta.

Pogledala se u ogledalo i prepala se žene koju je ugledala. Šminka joj je bila razmazana, usne natečene, a oči su joj blistale. Samu sebe nije prepoznala. Brzo se umila i raščupanu kosu skupila u rep. On ju je posmatrao.

„Što me gledaš? Ustaj moram ići, skoro će svanuti. Ne želim dodatne probleme i ovako ne znam kako ću preživjeti.“
Bez riječi je ustao, obukao se i izašli su iz sobe.

Vozili su se u tišini. Počelo je svitati. Uskoro se pojavilo Sunce nagovještavajući vreli ljetni dan. Muž se promeškoljio u krevetu. Ustala je , znala je, čim otvori oči njegova ruka će potražiti nju kao i svakog jutra, ali danas to nije mogla podnijeti. Ne sad. Ne jutros.

Voljele ga je kako se voli netko tko tebe voli, netko tko je zavrijedio da ga se voli. Bila mu je dobra žena, najbolja. Mnogi su mu zavidjeli na njoj, na njenoj ljubavi; tiha i samozatajna, bila mu je beskrajno odana i vjerna. Ona je uvijek dobro izgledala i gdje god bi se pojavila plijenila je pažnju. Često bi osjetila poglede na sebi i zato nije baš puno izlazila i družila se samo s nekoliko ljudi.

Izišla je da napravila kavu, znala je da će i on sići čim osjeti da je nema u krevetu. Taman je stavila kavu na stol začula je korake niz stepenice. Izašla je iz kuhinje i otišla u kupatilo. Znala da će je zagrliti i poljubiti. Ne bi to mogla podnijeti, ne danas.

Pitao je kako je bilo. Kratko mu je odgovorila. Pričao je o planovima za taj dan dok nije pošao.

Cijeli dan je provela vrteći film iznova i iznova. Činilo joj se na momente da će poluditi. Sati su prolazili. Skontala je da se bliži mrak i da će se muž vratiti. Ustala je i otišla u kupatilo da se istušira. Kad je pustila vodu niz tijelo krenule su i suze, nije plakala same su tekle. Nestalo je njegova mirisa s njenog tijela. Obukla se i izašla kad je začula zvuk motora. Srećom imao je buran dan pa nije primjećivao da je ona neobično tiha. Slušala ga je, čak bi se ponekad i nasmijala na neke gluposti.

„Umorna sam“ – rekla je: „Idem spavati“

Znala je ako prva legne i pravi se da spava da ju neće buditi. Nakon nekog vremena i on je ušao u sobu, ona se pravila da spava, legao je pored nje pazeći da ju ne probudi.

Preživjela je taj dan, a sutra… Sutra je novi dan!

Ljilja Šušnjar


Amazonke.com

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Comments

komentari

Protected by Copyscape