Bijesna sam! – odgovaram Ani i krećem pisati kolumnu.

Danima slušam mnoge svoje prijateljice kako pate. Bivaju iscrpljene od poslova koje rade za mizernu nazovi plaću, pod palicom nazovi poslodavaca, konstantno maltretirane, podcjenjivane i ugnjetavane, trpe jer imaju obitelji, gladna usta, račune, kredite i neki kakav takav život u kojem žele ponekad i neku sitnicu.

Bivaju seljene s odjela na odjel. Bivaju maltretirane od strane šefova šovinista koji im se nabacuju, ugovaraju im sastanke van radnog vremena, ne plaćaju prekovremene, uvaljuju ih u probleme i nikome ništa! Jer se one u ovoj našoj kuruza državi nemaju kome obratiti. Udruge za ženska prava gdje ste? Gdje ste da se oglasite za prava žena, za prava tih bića na čiji račun vučete pare iz državnog proračuna?! Šutite k’o pičke! A vi muški koji ovo radite, vi šovinistički papci, ovo je tekst o vama! Jer mene ne možete natjerati da šutim!

Sita sam vas. Sita sam ove trule države, sita sam lopova koji nas legalno mogu pljačkati ovrhama. Sita sam “poslodavaca” koji izrabljuju i tu mizeriju ne isplaćuju mjesecima. Sita sam ugovora 888 puta na tri mjeseca, lihvarskih kamata, poreza, prireza i cijena režija koje idu u nebesa.

I sita sam što svi o tome šute!!

Draga nacijo šta je tebi? Odavno si na aparatima i malo fali da ti ih ne isključe. Da ne ugase respirator, a ti i dalje šutiš! Svake proklete godine požari i poplave. Svake proklete godine problemi s nikad izgrađenim nasipima, na jedinim te istim rijekama koje se stalno izlijevaju, i problem u nemanju love koju smo uplatiti u državni džep, a ti nacijo i dalje šutiš.

Pljačkaju te, bičuju te, siluju te ujutro, u podne i tri puta noću a ti širiš noge i šutiš. Jeftino si se prodala nacijo! Baviš se nogometom, tuđim reprezentacijama u finalima sportova za koje nemamo para, cipelama kojekakvih samoprozvanih posvuduša i prepucavanjem jeftinih selebova po još jeftinijim trač portalima i celulitom na guzicama istih. Svime se baviš osim sama sobom – prodana dušo od države.

Pitam i ja vas muževe, koji znate da su vam žene maltretirane na poslu, di su vam muda? Kako živite sami sa sobom znajući da vam netko uzastopno iz dana u dan maltretira osobu koju navodno volite? Dira ju, šikanira i ponižava, a vi ju puštate da svakog dana ide u tu jazbinu i da se svako veče vraća sve jadnija od tamo?

I mirno sjedite na kauču i gledate finale nekog prvenstva, u nekom sportu kojeg naši sportaši nikad neće igrati. Odgajate sinove da budu isti takvi papci, a kćeri da spuštaju glavu i trpe.

Nemate vi muda, niste ih nikad ni imali!

Dižete Fejbuk revolucije, ovdje ste jaki, ovdje svima možete jebat sve po spisku. Ovdje ste dase i baje, a vani na cesti ste kišne gliste. Niti vas se vidi niti vas se čuje.

Okrećete se za svakim dupetom i odgajate sinove da budu jednake sirovine. Da ženu gledaju kao objekt, kao komad mesa. Da joj se obraćaju s visoka, da joj pametuju i da joj stalno pokazuju “di joj je mjesto”. U kutu, u kuhinji, s metlom i kuhačom, dalje od prava da odlučuje i da bude cijenjena zbog svog uma i svojih sposobnosti.

Smjenjujete voditeljice odjela i trgovina, da bi posao dali nekom papku, jer on ima visuljak među nogama, pa je red da bude šef. Iako pojma nema, iako se ne zna ophoditi s klijentima i suradnicima. Ali muško je, šta bi on bio trgovac ili domar. To će se uvaliti ženi. Ona će pokunjiti glavu i moliti boga da je ono đubre od šefa opet ne uhvati za dupe ili sise i ne bude degutantan. Jer zna ako mu odgovori, skinut će joj s plaće.

Ma neka si jebena nacijo, svakog dana i tri put svake noći. Neka ti je tako kako je. S muškarcima bez muda i bez volje da se izboriš za kisik u plućima, neka te isključe s aparata. Možda kad posegneš za udahom, pa ti u pluća sukne pijesak mjesto zraka, shvatiš da je vrag davno odnio šalu i da je kasno. Jer za život si se trebala boriti jučer.

Kriva si nacijo za svaku suzu, svaki otkaz, svaki blokirani račun, svaki izgubljeni krov nad glavom, svaki probijeni nasip, svaku poplavljenu kuću, svaki dječji prestrašeni vrisak, svako slomljeno srce i obespravljenog čovjeka.

Ti si kriva. Ni Todorići, ni advokati a ni političari – oni su samo uzeli, što si im na pladnju pružila – dušu jednog naroda.

Marija Klasiček

Prije je ovdje pisalo što sve radim, gdje sam sve uspješna, ali uspjeh je relativan pojam zar ne?

Pišem jer volim pisati, jer je to svijet u kojem sama krojim pravila, jer mi je to ponekad bijeg a ponekad odušak. Moja terapija.

Ako ti se sviđa, drago mi je. Ako ne i to je okej. Nismo svi za iste stvari 🙂

Komentari