Nela Baričević: Kad pomisliš da ne vrijediš…

Djetinjstvo boje vanilije. Mirisa njena također. Lepršava suknjica na vjetru. Zlatnosmeđi uvojci. Prekrižene ruke. Nijansu tiše dijete i pogled u pod. I vjera. Svakako i vjera. Ne toliko u veličanstvenu, nadnaravnu silu, koliko vjera u ljude i njihove dobre namjere.

Oduvijek si bila malo tiše dijete, nisi li? Djevojčica koju je svijet znao zaboljeti i onda kada bi svojim mecima ciljao druge. Do kuda ti sjećanja sežu oduvijek su te boljele tuđe tuge. Boli su ti drugih, kao silom posoljene rane, parale dušu. Brinula si, a brineš i dalje da svi oko tebe, a i oni do kojih ti samo srce seže, noću liježu s kojom borom više. Onom nastalom od osmijeha. Marila si i za one svjetovima daleke. Nebitno bilo to umom ili tijelom.

Ma jasno… griješila si. Nebo se nebrojeno puta zacrnilo nad tobom. Oblaci se prolomili. Munje su sijevale. Griješila si. Znajući i neznajući. Postala si jedan od trovača. Ubijala si i ti dobre namjere drugih. Trovala si odnose svojom nemarnošću. Rušila si tuđe sne u želji da zaštitiš svoje. Grizla si i jače no što je trebalo u nastojanju da se osiguraš za kakva buduća vremena. Lagala si. Svi smo.

I ukrala si ponešto u životu. Češće osmijeh nego novčanicu. Nego kakvu materiju češće kakav osjećaj. Češće vrijeme od preglasnoga svijeta nego skupocjeni sat na nečijoj ruci.

Ništa krivo u tebi. Ti si, gusjenico, drugom valutom mjerila vrijednost.

A onda se u jedno, naizgled, posve obično popodne dogodilo da si slijedom pogrešnoga skretanja, nekolicine krivih koraka i poljuljane ravnoteže pomislila da ne vrijediš. Teret je tvoje pogreške za tebe bio prevelik.

Pala si i ti u začarani krug. A što za nekoga bijahu tek pupoljci grijeha, za tebe biva tonu teškim kamenjem na leđima. Što su za nekoga tek izdanci tamnih tonova, za tebe je nepokoriva vulkanska lavina koja ne dopušta da ti se kapci na kraju dana sretnu. Krivnjom posute, vlažne se trepavice tek na kratke spojeve sretaše. Tim treptajima u boli, ovako kronično umorna, ti ne vidjeh kraja. Krivnji koja je, kao po navici naučenoj od kakvih drugih, preživala tvoj jad, ne nazirah se kraj također. Ta kakvo svjetlo? Duša ti u ponor zapala. Racionalizacija. Komparacija. Idealizacija. Sve se skupa s dušom tvojom u ponor smjesti.

Zgriješila si i grijeh ti ne da odmoriti ta dva tamna bisera u koja imaš osjećaj da sada zuri cijeli svijet. Ta dva gumba svjetlosti kroz tamu. Ti pade. Pa ipak, ti odlučiš stisnuti zube do zaglušujuće škripe te pred svijetom pod plaštom suza, kroz iskreni jecaj, smuljati da si dobro. Preživaš te lažljive riječi, tu umjetno forsiranu konstataciju da drugima olakšaš. Preživaš kao maločas krivnja tebe. „Dobro je…“, kažeš: „Da, sve će biti dobro.“
I taman kad misliš okrenuti na repeat, zamolit ću te za koju kap vremena. Kap vremena tvoje pozornosti. Dopusti da te pitam, dopusti da ti ušparam suze… koliko si se puta tijekom života susrela s činjenicom da su se velike bitke dobivale mimo intervencije čovjeka? Niti jednom. A reci, koliko je puta čovjek ponio veliku bitku bez ijedne počinjene greške? Niti jednom. A koliko je puta čovjek ponio tu istu bitku bez ijedna ispravna poteza? Niti jednom.

Reci mi znaš li koliko su se puta države spajale i razdvajale mimo intervencije čovjeka? Niti jednom. A koliko su puta te intervencije bile apsolutno negativne, ili ako baš naginješ tome, apsolutno pozitivne? Niti jednom.

Koliko su se puta oni zarobljeni u bolesti, a otpisani shodno teškim dijagnozama oporavili mimo intervencije čovjeka? Niti jednom. Koliko su puta oni dobrostojeći završili na ulici, a oni bez krova nad glavom u pristojnoj kvadraturi mimo intervencije čovjeka? Niti jednom. Koliko je puta dijete ostalo bez skrbi, a koliko mu je puta pružena ruka spasa mimo intervencije čovjeka? Niti jednom. Koliko je puta obiteljski ljubimac završio na ulici, a gradska lutalica u toplome domu mimo intervencije čovjeka? Niti jednom.

Pokretač je svega čovjek.
Pokretač dobroga.
Pokretač lošega.

Akcije i reakcije koje povlačimo pišu povijest. I zato sljedeći put kad pomisliš da ne vrijediš  – razmisli još jednom. Udubi se u svoje misli.

Negativno mijenjaj u pozitivno.
Prodaj suzu za osmijeh.
Daj tugu za sreću.
Pokreni se.
Reagiraj.
Djeluj.
Misli.

~ I za pečat na kraju zapamti… bilo u knjizi, bilo u životu, stranice koje oduzimaju dah nikada nisu obojene ljudskom pasivnošću. Padovima i usponima; i tamnom i svjetlom stranom srca svakako jesu obojene. Usprkos tome, i kada griješi i kada je korektor svojih grijeha vrijednost je čovjeka neupitna. ~

(potpisuje N.B.) Nela Baričević


Nela Baričević

Vjerujem da ste to već masu puta čuli, no ja Nela, uglavnom udobno skrivena iza svojih inicijala, zbilja pišem od kada znam za olovku u svojoj ruci. Uostalom, zbog ljubavi spram pisane riječi diplomirah novinarstvo. Paralelno pisanju dužih djela, uživam pišući kraće priče kako za kolumnu koju upravo čitate, tako i za različite natječaje. Jedan me od njih odvodi u Otzenhausen gdje širim svoj krug zaljubljenika u književnost. U stvaranju su mi, osim olovke, temeljno oruđe osjećaji i sjećanja. Kažete od njih se ne živi? Slažem se. Ne živi se od njih, već zbog njih… Ne vjerujete li, zavirite u moja ispisana lutanja na FB stranici koju vodim, a naći ćete ju upišete li: “potpisuje N.B.”

Comments

komentari

Protected by Copyscape