Vjeronauka u školi ili etika, pitanje je sad. U brojnim državama širom svijeta djeca imaju opciju umjesto vjeronauke uzeti časove etike, što je puno normalniji i zdraviji pristup. Zašto?

Zato što bi religija trebala da bude stvar ličnog izbora, a nikako stvar nametnuta od sistema i to još u školi. Mislim da bi se više trebali posvetiti pravopisu, gramatici i osnovnim matematičkim radnjama negoli samoj religiji, s obzirom na količinu nepismenih ljudi koje svakodnevno srećete na digitalnim prostranstvima Interneta. Ne samo Interneta, nego i u svakodnevici. Sastaviti prostoproširenu rečenicu bez greške je zadatak jednak cijepanju jezgre atoma, ali zato religija? Svi su naučeni u tome. Ili barem misle da jesu.

Zamislite scenu gdje imate razred od 30 učenika, dječice koja pojma nema šta je religija i onda dolazi vjeronauka. Naravno, 27 učenika su njihovi roditelji upisali na vjeronauku jer su veliki sljedbenici religije A. Roditelji 2 djece su veliki sljedbenici religije B i nema šanse da njihovo dijete sluša o religiji A jer će onda, ne daj Bože, dobiti ideju da bi trebalo postati sljedbenik religije A i tako zauvijek ostati bez prava ulaska u Raj, Džennet, Vječna lovišta, Elizij. A ono jedno dijete ima roditelje slobodnih stavova koje religije ne interesuju. Oni su duhovni ljudi operisani od stega religije i nisu pretjerano pobožni ljudi.

Za Boga miloga, sad se pitate? Kako je to moguće da neko bude duhovan, a nije pobožan? Jednostavno, duhovnost i pobožnost nisu dvije jednake stvari, ali to je sjajno opisao jedan duhovni čovjek, Božji čovjek, fra Josip Vlašić pa potražite na vrletima Interneta. Google vaš prijatelj, zar ne?

Vratimo se na situaciju i onih jadnih 30 učenika, da ne čekaju previše. Šta smo dobili? Podjelu. Nije im dosta onih podjela na bogate i siromašne, one koji imaju skuplji mobitel i one kojima roditelju nemaju da kupe mobitel i još ih šalju u školu u polovnim stvarima, s pohabanim knjigama koje su prošle tri generacije u komšiluku, sram i stid da ih bude pa smo sada dodali još jednu podjelu. Onu vjersku. I tako, 27 djece ide na vjeronauku, ono troje plače jer se ne mogu družiti sa svojim drugovima, a istovremeno se oko njih diže zid jer su „drugačiji“. Naravno, čast izuzecima, nisu svi isti i neće svi podići taj zid, ali iskustvo govori da su u posljednje vrijeme svi pobožni, a onih duhovnih je sve manje. Iskustvo također pokazuje da glava puno više zna da zaboli od onih pobožnih, a veza između bola i pobožnosti je takva da, što je pobožnost veća, tako raste i glavobolja.

Da je vjeronauka koncipirana tako da djeca uče o religiji A, B, C, D, E i F, pa i onim manje poznatim X, Y i Z, to bi već bila druga stvar. Tu bi djeca učila da postoji više religija i da su manje više sve kopirale jedna od druge. Tu bi djeca shvatila da sve religije u biti imaju isto učenje i onda bi došli do jednog velikog otkrića, da svi vjerujemo u jednog Boga. Istog. Zamislite.

„Jednog? Hoćete da kažete da oni iz religije A vjeruju u istog Boga kao i mi iz religije B? Nemoguće,“ pobunili bi se oni: „Oni imaju jednu svetu knjigu, mi imamo drugu. Mi smo u pravu, oni nisu. Tako piše u našoj knjizi.“

A onda bi mudri profesor rekao: „Djeco, nije bitno kako zovete Boga, nije bitno koja je religija u pitanju. Bitna je vjera. Bitno je ono što nosite u duši. Bitno je biti čovjek, skroman. Ne lajati po drugima. Poštovati tuđe. Ne prolijevati krv u ime Boga, koji to nikada nije ni tražio, a toliko je krvi proliveno u Njegovo ime od početka nastanka velikih religija jer je svaka u pravu, a ona druga griješi i vodi ravno u vatre zagrobnog života. Pogledajte sličnosti. Ne govore li sve religije o istim stvarima? O istim vrlinama koje čovjek mora njegovati? O onome kakav treba da budeš kao čovjek? Ne govori li se u svakoj svetoj knjizi o onoj prije nje? Ne govori li se u svakoj svetoj knjizi o istim događajima i istima ljudima koji su nosili Božju riječ?“

Tada bi se učenici zapitali i onda bi nadošli toj univerzalnoj istini, da zaista svi vjerujemo u istog Boga, to neko vrhovno biće ili silu koja vlada nad svima. Međutim, vjeronauka u posljednje vrijeme, baš kao i religija, postaje samo još jedno od sredstava za ispiranje mozga. Upravo oni koji najviše zagovaraju i podučavaju religiju, su ti koji su najviše skrenuli s puta i ne žive baš po pravilima vjere. Pogledajte samo vozne parkove vjerskih lica. Jesam li u pravu?

Vjeronauka bi trebala govoriti o vjeri, o samoj srži i biti duhovnosti, pa ako dijete odluči da se bavi santerijom i kolje piliće i prinosi žrtve Papa Legbi i slijedi put vudua, pa nek slijedi. Možda se predomisli u nekom trenutku pa odluči da se vrati onoj pravoj religiji svojih roditelja, koji su ga se u međuvremenu odrekli i umrli od tuge jer im je dijete postalo pogani nevjernik. Ukratko, dijete bi trebalo pronaći svoj put pa se tako i odlučiti za religiju.

Ponavljam, čast izuzecima. Postoje sjajni profesori vjeronauke, koji su zaista duhovni ljudi i znaju šta pričaju i podučavaju djecu onako kako ih treba podučavati, a ne filovati govorima mržnje, upakovanim u štivo za djecu. Danas, religija umjesto da bude most koji spaja ljude, postaje klin koji se zabija u onaj procjep između ljudi i još više ih odvaja jedne od drugih, a najveće tragedija i krvoprolića na svijetu se čine u ime Boga, koji vjerujem da je odavno digao ruke od svojih tvorevina shvativši da se opasno zeznuo kad nas je napravio.

U etici je sadržana vjera i na dobar način utječe na onaj skup etičkih pravila sadržanih. Etika nas uči šta je dobro, šta loše; moralno i nemoralno; pravedno i nepravedno. U principu, dosta stvari koje se mogu naći u religiji, su tu. Etika vam dođe nešto kao skripta izvedena iz religije. Samo bez onih duhovnih stvari. Pročišćena verzija. I naravno, etika ima svojih podgrana. Etika je ogroman pojam o kojem se može pričati danima.

Ne bi li bilo pametnije učiti djecu tome šta je ispravno, a šta nije? Reći im da nije ispravno voziti 100 km/h, proći kroz crveno, pokupiti dvije djevojke, ugasiti dva života i pobjeći? Reći im da nije ispravno uzeti oružje i ubiti drugog čovjeka samo zato jer se zove drugačije i vjeruje u „drugog“ Boga? Da nije u redu silovati malu djecu i životinje?

Nije li bolje naučiti djecu poštovanju i pravilima ponašanja kad pričaju sa starijima, na poslu, kad su napolju, a ne da dobijamo gomilu bezobraznih balavaca, koji samo laju i ne znaju se ponašati?

Religija samo služi kao štit iza kojeg se brojni loši ljudi ubijaju, pljačkaju, kradu, otimaju, siluju, a sve pod krinkom religije. Jer, otići će i pomoliti se, učiniti koje dobro djelo i tako zaslužiti mjesto na Nebesima i tako lako oprati svoju savjest i krv s ruku. Previše sam pobožnih ljudi vidio s debelim krivičnim dosjeom.

I na kraju, hoće li neko ubijati, krasti, silovati, otimati i činiti razna zlodjela i krivične radnje ne ovise previše ni o vjeronauci niti o etici već o onome što leži u čovjeku. Samo što će brojni naći pokriće u religiji. Isto tako, možemo tupiti djeci o pravilima ponašanja u svim sferama svakodnevnog života, ali šta kada dođu kući? Ko će ih tamo učiti vjeronauku i etiku?

Vjeronauci ipak nije mjesto u javnim školama, posebno ne u obliku u kakvom je danas, jer samo povećava jaz i dijelu djecu umjesto da ih spaja. Djeca su čudna bića. Znaju biti veoma okrutna prema onima koji nisu „isti“ kao oni. U bilo kojem obliku i zbog toga vjeronauka može biti veoma opasna jer uvijek će se naći onaj jedan glasni siledžija, koji će okupiti oko sebe grupicu istomišljenika i početi zadirkivati i tući one koji nisu s njima na vjeronauci jer su drugačiji. Naravno, oni će tući sve one koji im ne odgovaraju, iz ovog ili onog razloga. Vjeronauka je samo pokriće, to sam već rekao.

Etika je tu da to pokuša riješiti, da ne nabacuje nikakve stege jer je etika univerzalna i prilično korisna u životu. Ali opet ponavljam, šta je s onim kad djeca dođu kući? Kakvu vjeronauku imaju tamo? Kakvu etiku ih podučavaju?

Mirnes Alispahić

Komentari

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom :)