Havanska Besjeda

Kad bi samo na tren
zavoljela vječnog putnika.
Shvatila bi sve tajne
koje krijem u pogledu.
Poveo bih te po
havanskim ulicama,
da osjetiš kako
diše Vedado.
Pored mirisa istinskog juga,
i plaže španjolske krvi.
Pa bi preko velikog plaventila
ušli u vietnamsku džunglu,
i gledali Saigon kako spava.
Dok zalazi sunce,
ispijalu bi kavu na terasama
Casablanke i gledali u
Novi svijet.
Gledali bi brodove
New Providenca,
jahali konje na križanju
Arizone i Nevade.
Držao bi te u zagrljaju
ispod fjordova Sunnmørea
i skandinavske zime.
Plivali bi u Ohridskom jezeru,
ljubili se na
vrhovima Durmitora.
Pokazao bih ti ruže
iz vrtova irskih visoravni.
Smijali bi se
po kijevskoj kiši.
Ali ti nisi znala zavoljeti,
pa će ti neke tajne
ostati misterija.
Jednu ti otkrivam;
kad nestaneš u očima
pjesnika,
ponovno postaješ
običan čovjek,
sivilo neba.
Samo zaboravljeni papir.
Jer vječni putnik ide,
ne čeka tvoju uzvišenost
i lažnu damu koja
se krije iza vela mladosti.
Zato i nikad nećeš znati
voljeti.
I nećeš znati koliko sam
mogao tebe,
tamo negdje između
Zapada i Istoka.

Nikola Vranjković


Nikola Vranjković

Zovem se Nikola Vranjković. Najčešće se odazivam na Nidžo. Hercegovac sa zagrebačkom adresom. Nepopravljivi Balkanac. Više pjesnik nego književnik, ali oboje kombiniram jedno kroz drugo. Više volim trenirku nego odijelo, zadimljenu krčmu od modernog kafića. Student, radnik, sportaš i posve (ne)normalan čovjek.

Ovdje me čitate u rubrici Iz Njegovog Kuta. Kako je u mom kutu? Saznajte…

Comments

komentari

Protected by Copyscape