Koliko nas društvo etiketira?

Šta misliš tko si ti uopće pa da se tako ponašaš? Odakle ti pravo da me posmatraš kao neku stvar?! Hej faco, ja ti nisam stvar na koju ćeš lijepiti etiketu, i čiju ćeš vrijednost mjeriti s cijenom jednih farmerica. Ja sam biće, živo biće. I znaš li da nemam cijenu?

Znaš li da se vrijednosti čovjeka ma kakav da je ne uspoređuju sa STVARIMA?! Ako ne znaš, vrijeme ti je da naučiš, krajnje vrijeme! I zapravo, očigledno je da nas društvo previše etiketira, ali ipak postoji jedno pitanje koje odavno visi u zraku –

“Zašto nas uopće etiketira?”

Baš me zanima kakvo je to zlo u ljudima, u društvu koje uporno tjera na obilježavanje?  Možda nije zlo u pitanju, možda je zavist, možda ljutnja zbog neposjedovanja ” NEČEG VIŠE”, možda ljutnja zbog življenja u jednosobnom a ne u dvosobnom stanu ili možda ljutnja zbog podjele na: Bošnjak, Srbin ili Hrvat..

Društvo moje, za šta će ti sve ovo? Zar nismo svi mi samo obični smrtnici? Zar nismo svi od krvi i mesa?

Čemu sve ovo?! I gdje ćemo stići s ovim vrijednostima krojenim po cijenama?!!

Zasigurno je da nije svaki čovjek rođen za svaku profesiju ili za svaku životnu sferu. Neko se bolje snalazi u jezičkoj sferi, neko kod računara i programiranja, a neko je savršenstvo za matematičke zadatke.

Ali, javlja se problem, evo i zašto.

Ako jedna osoba, ili tri ili njih pet ne znaju riješiti određenu jednadžbu, ili u rezultatu napišu -5 umjesto 5 izgorjet’ će svijet, odmah dolazi do društvenog etiketiranja! Naravno tih pet osoba, ustvari nebitno koliko ih je, postaju jeftina etiketa s pijace, a ovi ostali vrijede k’o etiketa iz butika. Ma daj!

I ustvari, ne mora to uopće biti zadatak iz matematike, može to biti bilo šta. Nije svako rođen s IQ- om od 100℅ neko živi i sa 70 ili 80%.. Jednostavno ne mogu svi dokučiti taj maksimum. I eto, upravo zbog tih 70 ili 80% te osobe dobiju na poklon jednu etiketu s mašnicom, a na kojoj piše sljedeće:

“Glup si, ti ne znaš ništa!”
“Ni za šta te Bog nije dao!”

Društvo je toliko bezobrazno i egoistično da mi se povraća. Ponekad imam osjećaj da bi me pojedinci pojeli da mogu, ali bukvalno. Iako mi to nije bitno, odnosno nije me briga ko će da me voli a ko će da me mrzi. Već me zanima čemu tolika zloba, zavist i pokvarenost?

Nisu ih valjda roditelji tome naučili, hm..

Najgore je što su u istom košu i kruške i jabuke, u ovom slučaju stvari i ljudi. Bezobrazluk jednog društva je dotle stigao da smo eto, nažalost podvrgnuti najbolnijoj operaciji na svijetu, operaciji bez narkoze, operaciji na živo – ETIKETIRANJE!

Evo, ti koji/a ovo čitaš upitat’ ću te nešto:

Padne li ti na pamet da kad’ kod slučajnog prolaznika vidiš izvrnutu majicu da mu to i nagovijestiš? Ili kad’ vidiš neku mrlju na njegovoj odjeći? I ustvari totalno je nebitno šta vidiš. Zanima me da li jedva čekaš da tog jadnika neko obruka?  Da li skačeš od sreću kad’ mu zalijepe etiketu imena: “Seljak, vidi kako se obukao!”

Je li? Ako već toliko uživaš u tome, zanima me zašto uživaš? Šta je tu toliko lijepo, i šta ti imaš od tuđe bruke i sramote?! Hoćeš li se možda najesti od toga? Ne znam. Izgleda da će ova tema ostati samo još jedna Pandorina kutija u nizu u koju će rijetki zaviriti i zapitati se : “Šta je ovo?”

Smij se, uživaj u etiketiranju tuđeg tijela, tuđe sramote, odjeće ili bilo čega drugog, ali zapamti jedno – “Ta ista etiketa koju danas lijepiš na tuđa leđa sutra može dočekati tebe!” Ne zanosi se!

I pažljivo s etiketama i etiketiranjem!

Lejla Salčin


Zdravo frendovi, oženjeni, neoženjeni, udate, neudate, zdravo dječice, ma zdravo svijete. Pogodite ko vam tipka?? Lejla. Da, da, onaj djevojčurak koji vam non-stop šapuće. Pišem od kad sam skontala kako se drži olovka u ruci.. Dok su svi oko mene smatrali koliko su knjige i pisanje dosadni, ja sam im uporno dokazivala suprotno, i danas sam tu gdje jesam. Pored titule ‘Kolumnistica’ na APortal-u, još sam i blogerica kao i urednica stranice ŠAPAT – Lejla Salçin. Studentica sam treće godine Pravnog fakulteta Univerziteta Džemal Bijedić u Mostaru, da se ne lažemo Pravo je moja ljubav i ako Bog da buduće zvanje. Imam ogromne snove sa jednostavnim naslovima.. Ne vjerujem u babe gatare, vjera u Boga je ono što me tjera naprijed. Nadam se da sa nestrpljenjem iščekujete moje nove kolumne, nadam se da vam se dopada ovo što radim. Voli vas sve, vaša Lejla!

 


Amazonke.com

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Comments

komentari

Protected by Copyscape