Kurt Donald Cobain: Zapisi iz dnevnika…

Ležeći u krevetu, pokušala sam ugasiti buku svijeta i sabrati misli. Nastojala sam se na minutu-dvije udaljiti i od same sebe, kako bi među licima prošlosti nadošlo jedno o kojemu ću noćas pisati. U industriji u kojoj se jedni prodaju za sitniš, dok se drugi trude ostati vjerni sebi i zapravo žude za neovisnim životom slobodnim od okova medija, među stotinama drugih zaiskrilo mi je njegovo ime – Kurt Donald Cobain.

Čovjek kojeg su ili voljeli ili mrzili. Poneki su ga gledali s gađenjem i upirali prstom u „narkomana“ koji se zapravo cijeli život trudio dokazati kako je on mnogo više od „lika sa špricom zabodenom u ruku“. Otišavši prerano nije završio ono s čime je počeo. Je li bitno? Nije. Mnogi su njegov lik i djelo njegovo ionako uzimali zdravo za gotovo. Zavijali su vlastite jezike u strahovitom neshvaćanju načina na koji je živio i stvarao, a da zapravo nikada nisu ni morali shvatiti.

Na spomen njegova imena pred sobom vidim čovjeka koji kao da po sredini svoga bića ima šav. Šav kao spoj dviju potpunih suprotnosti sadržanih u jednoj osobi. Jedno veliko srce koje je održavalo oba pola sebe, dvije poludjelom masom zbunjene persone, na životu. Prečesto je ranjeno, izbodeno i neshvaćeno srce uništavalo oba svoja dijela. Ta dva pola ličnosti, a koji su navikli na suživot kako bi preživjeli koji dan duže. Nesređenih misli, ličnosti koja kao da je ronila na dah iskušavajući samu sebe.

Slike, ili bolje reći bljeskoviti prikazi Cobaina u tišini noći zaokupljaju moju pažnju. Rođen je 20. veljače 1967. da bi s 18. godina, točnije 1985., s prijateljem Kristom Novoselicem u rodnom Aberdeenu osnovao bend Nirvana. Hitom „Smells Like Teen Spirit“ probili su se na mainstream scenu.

U svojim dnevničkim zapisima Kurt se ovoga razdoblja prisjeća pišući: „Prvih sedam godina mog života bile su fantastična, nevjerojatna, realistična i apsolutno zahvalna radost. Biti pozitivan cijelo vrijeme znači ignorirati sve što je važno, sveto ili vrijedno. Biti negativan cijelo vrijeme znači biti ugrožen ridikuloznim stvarima i trenutačnim gubitkom ugleda. Prenijeti mišljenje znači očiglednu potragu za dokazom o inteligenciji (na način) zlonamjernog korištenja nerazumljivih opisnih riječi u očajničkom pokušaju za iskrenom, a ipak retardiranom ekspresijom.“

Svojim je likom i djelom pokušavao razotkriti svijet lažnoga sjaja u kojemu materijalizam nadvladava svaku preostalu poru ljudskoga života. Oni na vrhu još su donekle uspješno ignorirali previranja, proteste i sve otvorenije nezadovoljstvo, a čiji je Cobain bio jedan od temeljnih svjedoka, iliti simbola. Ipak, u nemogućnosti apsolutna ignoriranja većina ga je ocjenjivala kao konzumenta raznih opijata i ekstremno lošeg idola. U ovome se, dakako, pronalaze dijelovi istine, no on je, složit ćete se, dogurao predaleko da bi ga se strpalo u kakvu polupraznu, oronulu, ladicu i jednostavno otpisalo.

U njemu je još počivao slomljeni dječak, nikad pomiren s rastavom svojih roditelja kao ni s pokvarenosti te iznad svega brutalnosti svijeta u kojemu se nespreman i neupozoren našao. Dječak u njemu budio se glasom sve umornijeg glazbenika. Vapeći za komunikacijom i sigurnom lukom pisao je na desetke pisama, koja nerijetko nije ni poslao. Mrzio je slušati prenapuhane priče u kojima bi se dovodio do pitanja je li postao ono od čega je toliko zazirao? Pop-rock ikona-polubog. K tome, osjećao se mračno pišući o sebi. Milijuni su vrištali njegovo ime, a on se osjećao potpuno samim. Kako sam kaže: „Stojiš licem u lice s čovjek koji je prodao svijet“.

Nastojali su ga prikazati kao čovjeka koji nije volio ljude, a što se pak naknadno pokazalo potpuno pogrešnim. Nije da ih nije volio. Jedino je činjenica da je jednako kao njih volio i ocjenjivanje njihovih djela.

„Osjećam da kod moje generacije postoji univerzalni Osjećaj kako je sve već rečeno i učinjeno. Istina, ali koga je briga ipak može biti zabavno pretvarati se. Ovo je prvo desetljeće nakon ranih 1940-ih kada dvije generacije (stara škola i nova škola) dijele istu glazbu.“

Usamljen i okružen svojim tmurnim mislima, boli u trbuhu, znojem i noćnim morama popraćenim velikim H, s 27 godina završio je svoje putovanje prerano. Čini se kako je u njegovu slučaju ostalo kao nepisano pravilo – smrt je najbolja reklama.

Njegova djevojčica. Njegova Frances Bean ostala je bez oca. Noseći zauvijek dijelove njega u sebi, Frances je bila toliko drugačija od njega. Do danas nikako ne biste mogli reći da je slika i prilika oca.

Cobain pak, možemo se složiti, nije najsvjetliji uzor, no tom je čovjeku uspjelo nemoguće. Curice bi dovodio do ludila, a dječaci su se najednom primili djedove gitare uz nadu da će mu se tako približiti barem koji korak. Bio je i ostao umjetnik svoje vrste, a koji je sebe opisivao ovim riječima: „Volim strast. Volim odigrati pogrešnu kartu. Volim iskrenost. Nemam dovoljno iskrenosti. Volim se žaliti i ne činiti ništa da napravim stvari boljima.“ Pa recite mi… tko od nas, onako sasvim ogoljeno iskreno, to ne voli?

potpisuje N.B. (Nela Baričević)


Vjerujem da ste to već masu puta čuli, no ja Nela, uglavnom udobno skrivena iza svojih inicijala, zbilja pišem od kada znam za olovku u svojoj ruci. Uostalom, zbog ljubavi spram pisane riječi diplomirah novinarstvo. Paralelno pisanju dužih djela, uživam pišući kraće priče kako za kolumnu koju upravo čitate, tako i za različite natječaje. Jedan me od njih odvodi u Otzenhausen gdje širim svoj krug zaljubljenika u književnost. U stvaranju su mi, osim olovke, temeljno oruđe osjećaji i sjećanja. Kažete od njih se ne živi? Slažem se. Ne živi se od njih, već zbog njih… Ne vjerujete li, zavirite u moja ispisana lutanja na FB stranici koju vodim, a naći ćete ju upišete li: “potpisuje N.B.”


Nela Baričević

Vjerujem da ste to već masu puta čuli, no ja Nela, uglavnom udobno skrivena iza svojih inicijala, zbilja pišem od kada znam za olovku u svojoj ruci. Uostalom, zbog ljubavi spram pisane riječi diplomirah novinarstvo. Paralelno pisanju dužih djela, uživam pišući kraće priče kako za kolumnu koju upravo čitate, tako i za različite natječaje. Jedan me od njih odvodi u Otzenhausen gdje širim svoj krug zaljubljenika u književnost. U stvaranju su mi, osim olovke, temeljno oruđe osjećaji i sjećanja. Kažete od njih se ne živi? Slažem se. Ne živi se od njih, već zbog njih... Ne vjerujete li, zavirite u moja ispisana lutanja na FB stranici koju vodim, a naći ćete ju upišete li: "potpisuje N.B."

Komentari

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete