Stranci

Sjedila je nasuprot mene i šutjela. Nisam je nikada vidio takvu. Znala se ljutiti, znala inatiti, znala podbadati, biti i simpatična i otrovna, ali nikad nije bila šutljivi tip. Imala je neke tajne. Imala je iza sebe propuste i pogreške i muškarce koje je voljela. Imala je život, ali uvijek je barem sa mnom mogla o tome pričati. Shvatio sam da sam mnogo toga propustio u posljednje dvije godine. Iako smo se susretali, naši su se svemiri posve mimoišli. Ona više nije osoba koju sam poznavao kao klinac. I ne znam da li me to plaši ili se tome divim.

Jednom sam joj obećao da više nikada neću o njoj pisati. I neću. Pisat ću o svom viđenju žene koju sam poznavao.

Jesen 1998. 

Upravo se vratila iz bolnice nakon operacije. Ne znam što to zapravo znači ali znam da joj ne mogu sjediti u krilu kao prije. Dok je promatram vidim djevojčicu koju poznajem ali koja se čini šutljiva i daleka. Smiješka se kad ju nešto pitaš ali mnogo šuti. Na trenutke se na njenom licu ocrta bol, a onda nestane. Ne smije sjediti s nama za stolom, jer joj doktor dozvoljava samo ležanje. Promatram njenu sobu, postere filmskih zvijezda na zidovima, znam svaki kut i svaku igračku, znam da još uvijek stanem u njen ormar, ali isto tako znam da se sad ne možemo igrati skrivača. Sve je isto a ništa nije. Nedostaje mi.

Skoro dvadeset godina kasnije, sjedim u istoj sobi. Izgleda potpuno drugačije. Ovo je sad soba mlade žene. Poduzetne i uspješne. Plavi zastori na visokim prozorima daju sobi dašak profinjenosti. Na stolu je tucet novih knjiga jer ona oduvijek voli čitati.

Odlažem njene omiljene bajadere na policu i osvrćem se oko sebe. Nije ništa isto u toj sobi, posljednji put kad sam bio ovdje, to je bila soba dvoje zaljubljenih ljudi. U međuvremenu on se odselio, a mi se udaljili. Sad je to opet njena soba ali jako malo stvari govori u prilog činjenici da ovdje živi ona djevojka koju sam poznavao. Osim zastora i knjiga sve je drugačije. I njena šutljivost nije slučajna.

Pitam se što joj se dogodilo?

Prije dvadeset godina, bila je bolesna i pretrpjela kalvariju. Sad imam osjećaj da je neka druga bolest u pitanju, neka koja se zakači za srce pa ga mijenja iz korijena.

Naizgled je sve u redu. Naizgled je sve tako dobro. Poslovi u kojima je uspjela, snovi koji su se ostvarili, novi ljudi, novi projekti, mnoštvo novoga. Ali sve o čemu pričamo su poslovi. Možda riječ dvije o našim rođacima i zajedničkim prijateljima. I tu prestaje sve. Svaki vid života i ličnosti. Ljubav se ne spominje. Nema putovanja, ni izlazaka. Ničeg nema. Kao da je svoj svijet podredila samo jednom cilju – biti uspješna.

Sjećam se djevojke kojoj je jedini cilj u životu bio biti sretna. I ona je mnogo čitala, ali nije ostajala zarobljena između redaka debelih knjiga. Živjela je.

Ova mlada žena ispred mene, ona mnogo radi, ali malo živi. Mnogo se daje, ali ništa ne prima. Ima još uvijek veliko srce i velike iskrene oči, ali u njima više nema one razigrane nevinosti. Ima samo neki odbljesak prošlih vremena i silna odlučnost.

U našoj sam priči iz djetinjstva, samo ja ostao Petar Pan. Moja je Wendy ipak odrasla. I ne sviđa mi se svijet u kojem živi. Ne sviđa mi se što je oštra i toliko prizemljena. Ne sviđa mi se što je 2+2=4, jer ona je uvijek govorila da 2+2 može biti koliko god ja hoću.

Zašto je pustila da je svijet promijeni?

Što se dogodilo u te dvije godine?  I zašto sam propustio to vrijeme?

Jesam li bio u pravu kad sam govorio da mora maknuti neke ljude iz svog života? Jesmo li svi mi bili u pravu? Jer koliko god se nama činilo da joj rade loše, davali su njenim očima sjaj kojeg više nema.

I jedno sam naučio. Više nikada si neću uzeti za pravo da nekome sudim i da govorim što je za njega pametnije.

Slušala me. Učinila je ispravnu stvar. I sada mi je stranac. Ni sretna ni nesretna. Ni bliska ni daleka. Djevojčica kojoj sam znao svaku poru lica i svaku gestu. Žena koja je odlučila sve i svakog ostaviti po strani. I dokazala da se srce itekako može zaključati.

I draga osoba kojoj mogu reći samo: Oprosti. Oprosti što sam mislio da znam što je najbolje za tebe. Sad tek vidim koliko sam pogriješio.

Marin


Amazonke.com

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Comments

komentari

Protected by Copyscape