Aleja lipa: Košmari

Dugo sam čekala, sunce je već bilo visoko na nebu kad sam konačno zaspala. Otplovila u neki drugi, ljepši i već pomalo zaboravljeni svijet. U ruke čovjeka koji je bio beskrajno nježan. U njegove duboke modre oči i njegov topli osmijeh.

Gubila sam se u poljupcima kojima je nježno prelazio po mom vratu, pazeći da nikad ne prijeđe onu pristojnu granicu. Ne on, bio je preveliki gospodin.

Volio me uhvatiti za bradu pa strasno poljubiti. Tad bi se moje ruke splele oko njega i vješto istraživale njegovo tijelo. Tjerala sam ga da me dodiruje i ponekad bi se unio, ali onda bi na korak do ludila uvijek stao. Gospodin. Gentleman. Htio je da budem netaknuta i da se udam u bijelom. Za njega.

Da mu pripadam dušom i tijelom.

Htio je blagoslov od Boga i naroda. Jer me toliko volio.

Otvorila sam oči i ugledala par blijedih zraka što su se probijale kroz zastore. Jozefa i dalje nije bilo. Neki je bijes u meni proključao. Ne znam da li zbog činjenice što sam se probudila iz tako divnog sna ili zbog toga što zvijer u meni još uvijek nije okusila, slatki nektar osvete.

Umila sam se i porculansko bijelu kadu napunila vrućom vodom, solima i mirisima što su bile raspoređene posvuda po kupaonici.

Uronila sam slomljeno tijelo u vruću vodu, tako željna zaborava dok sam spuštala glavu pod vodu i osjećala kako mi se moći kosa i obrazi gore od vreline vode. Svijet je i dalje bio tu. Kao i moja mržnja. Kao i rat. Bjesnio je posvuda, a ja sam ležala u kadi, punoj vrele vode i mirodija, kao kakva princeza.

Koliko je to bilo nepošteno prema onima koji su stradavali, gladovali, patili i priželjkivali povratak svojih najmilijih.
Zgrčila sam se od pomisli na mokre rovove, gladne i slomljene vojnike. Uplakane majke i krvave bolničarke koje su u poljskim bolnicama pokušavale spasiti gole živote, dok su bez anestetika i sredstva protiv boli, same, zbog manjka doktora, vojnicima amputirale udove.

Zvijer se ponovno javila. Glasna, ljuta i ogorčena. Bubnjala je sad već i u mojoj glavi, moja njedra bila su premalena za njen bijes.

Izronila sam iz vode i hvatala dah, a kad sam otvorila oči, ugledala sam tetku naslonjenu na dovratak. Promatrala me blijedo i zabrinuto.

Ustala sam i zakoračila iz kade a ona je pohitala da mi doda ručnike.

– Odjednom se sramite tetka? – rekla sam cinično.
– Ne dijete. Samo se bojim da se ne prehladiš. – slagala je pa pogledala negdje u stranu da joj ne vidim izdajničke oči.
– Kao što vidite, posve sam u redu. – okrenula sam se i omotala ogrtačem, istrljavši lice a zatim kosu, grubo ručnikom i prošetavši do kreveta, tamo sam sjela, prekrižila noge i posegnula za svojom torbicom. Izvukla sam tabakeru, gledajući kako se tetka lecnula i vidno protrnula. Izvukla sam cigaru, zapalila je i otpuhnula dim prema njoj.
– Vrata su bila otključana… – započela je, kao da se brani.
– Kucala sam dugo i dozivala te, a onda sam ušla.
– Sve je u redu. – odgovorila sam i otpuhnula još jedan dim.
– Pušiš?
– Sviđa mi se. – slegnula sam ramenima, ustala i prošetala do prozora. Razmaknula sam zastore i ugledala nekoliko redova vojnika ispred hotela. Sledila mi se krv u žilama. Ispred njih stajao je Jozef, bijesno mahao rukama i koračao prema hotelu.
– Vratio se. – izgovorila sam bez daha.
– Ovdje je već neko vrijeme. On je i poslao po mene. – šapnula je.
– Ah da, mogla sam pretpostaviti da će mi postaviti nadzor. – nasmijala sam se
– Nadzor je dolje u predvorju. – rekla je s pola glasa, a ja sam se ponovno nasmijala.
– Naivno misli da ću pobjeći. Ali ja ne idem nigdje.

Ne dok je živ. – pomislila sam ali nisam izgovorila. Nisam ni trebala. Tetka me gledala suosjećajno ali nije ništa rekla. Svukla sam ogrtač i posegnula za koferom koji su jučer ranije, ovdje ostavili moji roditelji. Izvukla sam čipkano donje rublje, svilene čarape i nekoliko novih haljina.

Tetka mi je pomogla da uredim kosu i da se našminkam, a zatim sam mrtva hladna sišla u predvorje da bih pregledala silinu darova koje su ostavili uvaženi gosti.

Baš mi je dobro ležala ova uloga supruge. Baš šteta što sam u svemu bila samo udana, za krivog čovjeka.
Podigla sam pogled prema ulazu u hotel kad sam začula graju.

Na vratima stajao je Toni.
Duh mi je napustio tijelo.

Nastavit će se…

Marija Klasiček


Marija Klasiček

Autorica, kolumnistica i nagrađivana umjetnica, Marija je vlasnica portala Amazonke.com i glavna urednica. Svoju ljubav prema umjetnosti, spojila je kroz pisanu riječ i note. Uz to što potpisuje sva svoja glazbena djela, aktivno sklada i za mnogobrojne estradne umjetnike. Za sve što napiše kaže: “To je napisao život… nisam ja.” 

Komentari

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete