Tvoj netko

Magli ti se pred očima. Imaš osjećaj da ćeš se srušiti u roku sekunde. Temperatura 40 na tebi. Treseš se. Ne znaš je li ti vruće ili hladno.
Sve što bi htio je krevet i da sklopiš oči koje su ionako skoro zatvorene.
Znaš da ne možeš ništa od toga jer moraš raditi. Netko ovisi o tebi. Ti si samostalan.
Čeliči se kako znaš i umiješ.

Radiš, a zamišljaš mater kako hoda oko tebe i prislanja ti dlan na čelo da vidi je li ti spala temperatura. Zamišljaš kako ležiš na krevetu, zamotan sa tri deke i čudiš se kako su se one rakijave čorape na nogama već osušile. Miriše ti juha, cijeđeni sok od naranče te bode u oči i siguran si. Mater je tu.

Težili smo samostalnosti i uvjeravali sve, pa i sebe, da možemo sami samcati što god poželimo.
A možemo li?

Jedna suza ti se skotrlja niz lice bez dopuštenja. Brišeš je i govoriš si: “Izdrži! Možeš ti to! Moraš!!!”.

Vučeš se, glava ti pada, ruke nemaju snage, ali i dalje radiš jer te nema tko zamijenti. Tablete ne voliš i bježiš od njih, ali izgleda da ćeš se morat nakljukat, ako ništa drugo, paracetamolima. Nema rakije. Nema matere. Nema ćaće da te oraspoloži onim: “Šta se tako prenemažeš?”, samo da provijeri je li te baš boli ili još uvijek imaš snage da odbrusiš na to.

Nema nikoga da te živcira ni da te nasmije. Nema nikoga da te ušuška i zagrli. Sam si. Samostalan si. To si i htio, zar ne?

U takvim situacijama ti kuća najviše nedostaje i sve bi učinio da možeš biti tamo. S vremenom te zaboli samoća i ona tišina u četiri zida.

Dvije godine ti to nije predstavljalo niti jedan problem, ali kako godine prolaze knedla ti stoji u grlu. Nemaš s kim popiti kavu. Nemaš kome u četiri oka ispričati svoj problem ili svoju radost. Sve sami stranci oko tebe. I onaj netko koga imaš za društvo, nije iz tvoga kraja pa se ne možeš dovoljno ni opustiti jer u glavi si prevodiš rečenice koje ćeš izgovoriti.

Nekada ti samo treba da te netko dočeka na kraju radnog vremena. Netko, tko će te upitati kako ti je prošao dan. Netko, tko će ti napraviti čaj kada se razboliš i izgubiš svu snagu. Netko, tko će ti prisloniti dlan na čelo da vidi imaš li temperaturu, jer sam poprilično sigurna da je put ka ozdravljenju sama spoznaja da netko brine o tebi.

Onaj netko tko će te uzeti za ruku i samo šutjeti s tobom. Netko s kim ćeš se smijati glasno i pričati ozbiljno. Treba ti netko tvoj, uz koga bi sve bilo lakše. Netko, pored koga se ne bi osjećao usamljeno.

Ne znam od kud u meni odjednom ovaj strah od samoće i ova nesigurnost. Valjda inat popusti s godinama i počneš razmišljati o tome kako bi bilo lijepo da imaš s nekim u četiri oka podijeliti svoj dan. Shvatiš da ne želiš da su ti jedino društvo koje imaš facebook/viber/what’s up/messenger/instagram.

Koliko god su mi pomogli dugi razgovori na facebooku, one kave preko video-poziva, glasovne poruke koje ti šalju prijatelji sa izlazaka kada čuju tvoju najdražu pjesmu…
– vrijeme je za pravi život, kavu koja miriše, osmjeh koji ćeš vidjeti u živo…

Vrijeme je da ono “Grlim te!” i “Ljubim te!” prestaneš čitati i zamišljati. Vrijeme je da to osjetiš na vlastitoj koži.

Život bez života, to si više ne želim!

Danijela Luburić


Ja sam Danijela Luburić. Ne volim svoje ime jer mi ga samo rijetki izgovore kako treba. (Urednice, je li ovo dovoljno?)  Volim da me zovu Daša. Ne volim ni pisati o sebi niti znam što točno da vam kažem. Čitajte me ovdje i na mojoj Facebook stranici “Thinking Out Loud By Daša” pa ćete sami donijeti svoj sud. Tako je najbolje!


Amazonke.com

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Comments

komentari

Protected by Copyscape