Nela Baričević: Pismo djeteta…

Učite me. Učite me kako da hodam po špagi i kako da se držim za okolne ograde. Učite me kako da nastavim niz. Kako da se bojim života. Dajete mi sigurnosne upute i zahtijevate konstantna izvješća. Nikada ni na tren niste pomislili da biste me trebali naučiti na koji da način izazovem život. Kako da ga natjeram da sasluša viziju moje budućnosti pa da mi pomogne u njenoj kreaciji.

Vi slijepi, mene učite gledati.
Vi gluhi, mene učite slušati.
Vi grubi, mene učite nježnosti.
Vi šutljivi, mene učite pričati.

Vi slijepi.
Bilo je oko 17 h kada si me toga dana pokupio iz vrtića. Naspavao sam se i bio spreman za avanturu. Tata i sin. Samo nas dvojca. Samo naše vrijeme. Ispred trgovačkog centra u kojega smo svratili stajao je pokisao pas. Cijelo mu se tijelo savijalo od hladnoće. Očigledno premršav za prolaznike je postao preproziran.

Ulazeći, pokušavao sam ti slobodnom ručicom pokazati na njega, no nisi se dao omesti. Valjalo je što prije uletjeti u dućan kako se ne bi rasprodao naš ručak na akciji. Onako malen, pokušavao sam ti dati do znanja da je za nama i to napušteno siroče ušetalo unutra. Udaljavajući se i jedva hvatajući tvoj (pre)dugačak korak pitao sam se je li to bio nemar ili propust uslijed umora. A onda sam shvatio da je… moj tata slijep.

Vi gluhi.
Kao i svakoga dana moj me tata pitao kako je bilo u školi. „Onako…“ – odgovorih u pol glasa, od knedle u grlu jedva gutajući ručak i teškom mukom zaustavljajući nadolazeću bujicu suza. Na to tata, kao stari mudrac, jednostavno slegne ramenima pa reče: „A nije ni meni, sine, bilo nešto. Stisni zube, proći će. Sve jednom prođe.“  

Taj me njegov odgovor ostavi u čudu. Pitao sam se, nisam li preosjetljiv. Druga su se djeca činila jačom. Oni koji me godinama zadirkivaše. Oni koji svaki dan smišljaše nove, pakosno šaljive, stihove da pristaju uz moje ime i moj lik. Odlučio sam sutradan zauzeti stav. Biti jači. Na prvu sutrašnju uvredu tako stisnem šake i zaprijetim, a potom posramljen završim na podu u suzama.

„Trebao bi ga upisati na kakav sport da se zna obraniti!“ – čujem mamu kako sugerira ocu toga dana nakon što ih je učiteljica pozvala na razgovor. Povezujući cijeli događaj s mojim ranijim osjećanjem i sumornim, ponavljajućim, opisivanjem školskih dana odlučih odustati od ikakve priče, od ikakva povlačenja za rukav, od bilo kakva zaziva upomoć jer tog sam dana shvatio da su… moji roditelji gluhi.Vi grubi.
Vožnja busom 110. Mama me jednom rukom čvrsto drži za zapešće, a drugom je uhvatila naslon sjedala. Na sjedalu neugledna žena srednjih godina. Obučena u ono što bi se najtočnije moglo opisati kao stare, poderane krpe, okrene se prema meni i uz razdragan me osmijeh pomiluje po obrazu. Mama se zaprepasti, ošine ju pogledom te me instinktivno povuče unatrag. Znam da ne voli da sestru i mene diraju nepoznati ljudi, no ova žena definitivno nije imala lošu namjeru.

Čas pogledam mamu, čas ženu od koje se, uslijed gužve, nismo imali gdje maknuti. Valjda mi je neugoda zbog nastale situacije bila ispisana na licu jer je žena kod sljedećeg pogleda rekla: „Ma, sve u redu.“ Sažalno ju pogledam i uputim joj osmijeh. Možda ima djecu ili pak unuke koji su daleko od nje pa je usamljena i tužna.

Napokon, napustili smo bus i dok je mama obavljala poslovni razgovor, ja sam se pitala je li to njeno postupanje bilo po inerciji ili joj obaveze guše život. Htjedoh joj reći kako mi se čini da je ta gospođa bila jednostavno tužna i da je ona bila prestroga. Htjedoh toliko toga, no taman kad sam otvorila usta da prekinem već treći po redu poslovni razgovor, a koji je ubijao naš dan, te da sve to i kažem pogledam ju kako odmahuje rukom i uz riječi kojima svoju kolegicu ocjenjuje kao nesposobnu, ja shvatih da je… moja mama gruba.

Vi šutljivi.
Svoje najranije godine, a koje bivaju vezane uz tjedna popodneva pamtim po maminom dolasku s posla i duboko forsiranom osmijehu. Dobro sam znala da je posao taj osmijeh još davno, godinama prije moga dolaska, progutao. I da ga ne planira vratiti. Ipak, sjetih se kako mi je ta ista žena, moja mama, uvijek ponavljala da će mi biti onako kako si sama posložim. Jednom tako skupih snage te reagiram na njen zabrinut i tužan uzdah.

„Zašto se ne pobuniš?“ – upitam ju.
„Ehhh, da je to tako lako…“ – odgovori.
„Ne govoriš li ti uvijek da nam je kako si sami posložimo?“ – uzvratih.
„Drugačije je to kad si mlad…“

Te sam noći dugo razmišljala i zaključila da je, učeći mene da se borim za sebe, ona jednostavno zaboravljala to isto činiti za sebe. Zapravo, nije zaboravljala. Ona se bojala! Učila je mene da pričam, ali njena je akcija nedostajala. Njena su djela kiksala i naši su životi odražavali njezinu šutnju. Bila je to noć u kojoj sam shvatila da je… moja mama šutljiva.

Slijepi i gluhi učiše me gledati i slušati.
Grubi i šutljivi učiše me nježnosti i pričanju.

Ja dijete htjedoh im reći neka radije obrate pažnju na vlastite postupke i tako mi daju priliku da učim iz njihovih primjera. Neka mi radije daju konkretna djela u zamjenu za naučene rečenice iz knjiga o odgoju, a koje su sažvakali kada su saznali da im stižem. Htjedoh im reći da ja nisam preslika produkta nečije tuđe ljubavi, već ljubavi koju oni odlučiše umnožiti pa neka je zalijevaju svojom, a ne tuđom vodom.

Svašta još htjedoh, a onda shvatih da kroz shvaćanje svoje postajem sve vjerniji odraz njih samih. Što su riječi ako ih ne prate naša djela? Pisanja u vjetar koji što odnese, više i ne vraća? Ne. U ovome je slučaju riječ ipak o čudnim nekim vjetrovima. Onima koji u izuzeću djela svejedno svojim hujanjem kroz krošnje neprestano puštaju iste riječi da plešu zrakom zajedno s jesenjim lišćem. Jednom ćemo valjda svi skupa savladati te lekcije. I oni što opetovano ponavljaše ista poglavlja, kao i oni koji tek dolaze naučiti…

Bit će to vremena kada ćemo…

Gledati u neka vedrija jutra.
Slušati neke ljepše priče.
Doticati nekim mekšim dodirom.
Pričati nekim uljudnijim tonom.

Ta će vremena zasigurno doći. Mi djeca ćemo, ova koja smo danas ili ona koja dolazimo s nekim novim danom, na njih čekati. Naša će spremnost pak ovisiti o spremnosti onih koje desetljeće starijih i mudrijih. Iako bismo mogli, u ispravnost njihovih odluka nećemo sumnjati. Mi djeca nismo naivci. Ipak nismo ni suci pa da sudimo za svaki nesrazmjer. Nismo suci jer vjerujemo da dok rade pogrešno, istovremeno nas učeći ispravnim, naši roditelji žele da postanemo najbolja verzija sebe. Ne sumnjajući da ćemo jednoga dana za našu djecu željeti isto, svejedno se nadamo da ćemo to činiti s kojom šakom žara više u našem osobnom životu. 

 

potpisuje N.B. (Nela Baričević)


Nela Baričević

Vjerujem da ste to već masu puta čuli, no ja Nela, uglavnom udobno skrivena iza svojih inicijala, zbilja pišem od kada znam za olovku u svojoj ruci. Uostalom, zbog ljubavi spram pisane riječi diplomirah novinarstvo. Paralelno pisanju dužih djela, uživam pišući kraće priče kako za kolumnu koju upravo čitate, tako i za različite natječaje. Jedan me od njih odvodi u Otzenhausen gdje širim svoj krug zaljubljenika u književnost. U stvaranju su mi, osim olovke, temeljno oruđe osjećaji i sjećanja. Kažete od njih se ne živi? Slažem se. Ne živi se od njih, već zbog njih… Ne vjerujete li, zavirite u moja ispisana lutanja na FB stranici koju vodim, a naći ćete ju upišete li: “potpisuje N.B.”

Comments

komentari

Protected by Copyscape