Opet je ono doba godine…

Opet je ono doba godine. Ono doba kada se jesen, ta stara prefrigana ljubavnica prišunja na vrhovima prstiju ljetu i zavede ga lukavo, kao i svake godine prije toga, a ljeto padne pod njene čari bez imalo otpora. To je ono doba kada već prolaze oni prvi dani njihove zaluđenosti. Kada one kapi zlata, koje jesen podari svom ljubavniku kao nakit padnu na pod, skupa sa njenom maskom i ona zarije svoje krvoločne očnjake u žilu kucavicu ljeta, poput krvoločnog vampira. I isiše svaku boju iz svijeta, a onda uzme svoju paletu i postepeno ga oboji u nijanse sive, kao doček Zimi.

Ono je doba godine kada vjetar nosi sjetu prošlih vremena, puhne negdje s vrhova planine uspomena i prošapuće je u moje uši, prođe kroz mene, napravi dar-mar, a onda ode dalje ostavljajući me u haosu raštrkanih riječi, mirisa, zvukova. Sjećanja.

Tada vrane, vjesnici pošasti i rata, donesu hiljade neizgovorenih riječi u klepetu svojih crnih krila i gledaju me s krošnji, grakću i rugaju mi se. Lažem samog sebe. Nemiri su ti, samo ih to graktanje budi. Pogled na te suhe, gole, iskrivljene grane, savijene poput kandži koje me žele zgrabiti i raskidati. Prijeteći stoje iznad mene pretvarajući me u uplašenog dječaka iz bajke, izgubljenog u nekoj tamnoj šumi, čeka oca da ga dođe spasiti.

U to doba godine padaju hladne kiše, kao onog dana, kada je zemlja tupo zadobovala po daskama. Onaj zvuk koji me prati godinama. Lopata po lopata. Grumen po grumen. Sanjao sam ga jedno vrijeme. Progonio me u snovima. Pratio me kao sjenka u zemlju snova. Moj lični demon. Uvijek tu. Samo trptaj oka od mene.

I kiša. Ona hladna kiša, ljepljiva poput mastila. Lije kao da želi potopiti svijet, odnosi sve u potočićima boje ilovače. Sve osim moje tuge. Samo se ona gomila i ne da se odnijeti. Jer je zatočena u kamenu koji stoji i gleda kako nestaje pola mog svijeta zauvijek. Stijena sa okeanom tuge u sebi.

Od tog dana sam zamrzio kišu i njenu ljepljivu hladnoću, koja ti se zavuče ispod kože i zalijepi za tebe poput neumoljivog čička.

To je ono doba godine kada mi je srce bilo iščupano iz grudi. Tako naglo da se nisam stigao ni snaći. Istrgnuto, a onda pokidano u hiljade komadića koje sastavih, ali nikada ne bi isto. I od tada dobi ono preskakanje, karakteristično samo njemu. Kao masivni točak u mašineriji, kojem fali zubac pa prilikom svakog okreta preskoči i mašinerija se strese na djelić sekunde, ne duži od treptaja oka, tek toliko dok ta rupa ne prođe.

Od tada taj čovjek koji gleda u mene s druge strane ogledala nije isti. Ima pukotine koje se ne daju ispuniti. Zjape, kao žive rane koje nikada da zarastu. Ali zarastu. Samo što kraste spadnu svaki put kada dođe to doba godine. Opet se lažem. Ne spadnu same. Zgule ih ovi moji pogani prsti. Čeprkaju po njima i skidaju ih. Otvaraju žive rane i puštaju vrane da se hrane.

Jer to je doba godine, kada Ljeto umire dok ga Jesen ispraća i čeka hladni dah Zime, te ledene kučke koja okiti svijet svojim nakitom i pokrivačem od muslina. I njen ledeni poljubac za ispraćaj do sljedeće godine.

Znaš, nedostaješ. Nedostaješ cijele godine, svake godine od tog dana sivih oblaka i mojih olovnih nogu. Nije to samo u ovo doba, samo je sjeta najjača u ove dane, koji toliko podsjećaju na sve to. U druge te dane ostavim po strani. Smetnem uspomenu na tebe u neki kutak mene i sakrijem je jer doziva izgubljeno vrijeme, ono što nikada nismo imali. Ponekad mi se omakne, pa dođe neki trenutak, neka scena u životu, nešto što me natjera da te izvučem iz tog skrivenog kutka i zaustim da te upitam za mišljenje, a onda zastanem jer nisi tu.

Nedostaje onaj tvoj pogled ispod gustih crnih obrva, topao i mio. Nedostaje i onaj miris duhana i kolonjske vode u nedjeljna jutra dok čekamo doručak, a miris vrelih lokuma se širi iz kuhinje. I one tišine u kojima smo pričali neizgovorenim riječima. U tim tišinama smo se najbolje razumjeli, a da nismo riječi rekli jedan drugom.

A trebali smo. Sada šutim s tobom u mislima. Nekada sam ti postavljao pitanja, ali mi nikada nisi odgovorio pa sad samo šutimo, a one riječi, izgovorene i neizgovorene lebde po nebu mojih uspomena, poput oblaka, nakupljaju se i slute na nevrijeme.

Opet je ono doba godine kada želim uhvatiti tog čarobnog duha iz lampe, stisnuti ga za gušu i daviti dok mi ne ispuni jednu jedinu želju. Da sjednem s tobom. Da zapalimo po cigaretu i da oblacima dima rastjeramo tišinu, i pustimo da natmureni oblaci iznad nas počnu pljuštati riječi koje su trebale biti izgovorene.

Jer opet je ono doba godine, doba sjete, tuge, nemira i žaljenja. Doba nedostajanja koje ne prestaje.

Mirnes Alispahić

Komentari

Mirnes Alispahić

Stekao naviku pisanja u sitne noćne sate koju imam do dana današnjeg što me košta, ali ljubav je ljubav. Na portalu možete pronaći svega pomalo od mog pisanja, mada se najbolje snalazim u vodama fantastike i filmskim osvrtima. Hvala na čitanju i do sljedećeg čitanja budite mi pozdravljeni gdje god da ste.

You May Also Like

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete