Sunce nakon kiše… I poplave…

To je samo u kući mojih roditelja mogao treštati kazetofon i vrtjeti redom, jedno za drugim, Bijelo Dugme, Led Zeppelin, primorske pjesme, Zvonka Bogdana i Kiću Slabinca, ovisno o trenutnom raspoloženju i inspiraciji. A meni, djetetu, sve to bilo je posve normalno. Pa mama, tata, djedovi i bake su mi iz Posavine, a ja sam rođena i živim u Rijeci. Rock and roll za dušu, tamburice za srce, a cijelo tijelo i um za najdražu nam Rije

I sve je štimalo dok nisam krenula u školu. Nisam ni znala da imam šugavi bosanski naglasak dok ga djeca iz škole nisu takvim prozvala. Imala sam svoje najbolje prijateljice, ali dugo sam se držala onako, malo po strani, da ne zagadim ostalu djecu svojim prljavim izgovorom. Iako me ustvari nije bilo previše briga, bila sam sretno i zadovoljno dijete.

Obožavala sam svoj grad, ali i sva ona ljeta i zime koje sam provodila u Slavoniji. Bila su to najsretnija vremena, ili ih se ja takvima sjećam. Svi smo bili živi i zdravi, uvijek veseli, u nekim feštama, druženjima, smijanjima, rakijama i zimnicama. Sve te uspomene koje žive u meni, naučena ponašanja, lekcije i sjećanja na sve svoje pretke i sretne dane koje smo zajedno proživjeli moja su duhovna hrana. I ponosna sam na to. Na ormašice koje smo sestrična i ja svaki dan pravile. Na bostan koji se čekao kao najveći desert. Na vječno izguljena koljena i bose noge. Na sva trčanja, bježanja i šibe kojima smo dobivali po nogama jer smo stalno bježali, a nikad slušali.

Sjećam se jednog dana kad smo sestrična i ja sjele i između sebe išle dijeliti knjige naše bake. I dođe baka i pita: „Šta radite?“ A nas dvije petogodišnjakinje mrtve hladne odgovaramo: „Bako, dijelimo knjige između sebe kad ti umreš“ i vedro i veselo se vratimo svom poslu. Da smo samo znale što će protutnjati tim malim selom u idućih trideset godina još bi se više igrale, još više soka popile, još više dječaka pretukle i nevolja izazvale. Ništa ne treba čuvati! Ništa! Sve treba konzumirati u tom trenu kad ti dođe gušt.

A onda su došle devedesete sa svom svojom patetikom koju danas te riječi imaju. Prije nego se sve proširilo, teško je bilo nekome u Rijeci objasniti što se to na istoku počelo događati. Luda vremena koja su preko našeg djetinjstva i puberteta prelomila svoj teret. Moje sestrične i bratići su se preselili kod nas u Rijeku. Pod općom opasnosti nema škole, ali u Rijeci ju je bilo i tu smo svi skupa pokušali normalno nastaviti sa životom.  Unatoč suosjećanju i informacijama koje su sada vrištale sa svih strana, biti izbjeglica imalo je biljeg koji nije trebalo imati i trebalo se znati nositi sa šuškanjima po hodnicima.

I sabirući tako putem još sretnih uspomena, jer zajednički suživot još više nas je zbližio, rat je završio. Moji rođaci vratili su se kućama, tek toliko dugo da završe školu i presele se u veće gradove, tako da su u Slavoniji ostali samo njihovi roditelji i oni najmlađi članovi obitelji. I ja sam nekako usput odrasla, postala akademski građanin i majka druge generacije Riječana. Naglasak čuvam tek za razgovor s roditeljima kad se ne sramim otezati i za ona naša velika obiteljska okupljanja koja njegujemo i održavamo. I dalje sam ostala sretna i zadovoljna.

A onda se tom malom selu Gunji dogodila poplava. Drugi put u životu moji rođaci su ostavljali svoje domove, ali neki od njih se više nisu imali čemu vratiti, a neki nisu niti preživjeli sav taj užas. Katastrofa koja ih je zadesila izazvala je suosjećanje u svima. Cijela regija je pomagala, jer ta ista prokleta Sava koje se izlila teče i kroz druge zemlje i svugdje je ostavila svoj krvavi trag. Zajednički neprijatelj, majka priroda, ujedinila je ljude u zajedničkoj akciji. Pomoć je pristizala sa svih strana, a najvažnija od omražene i ogovarane Europske Unije čijim sredstvima se kasnije provela obnova.

Ali nije prošlo tjedan dana od pucanja nasipa i već smo svi sve znali. Da darovana roba i novac nestaju u rukama onih koji misle da im je to potrebnije, da su pljačkaši čamcima poput gusara pljačkali dobra iz ionako siromašnih kuća. Nebitno, jer na drugoj strani je bila većina koja je danima i noćima spašavala zaglavljene životinje, zvala, primala i slala svaku pomoć koja je mogla pružiti te s puno ljubavi i pažnje dočekivala izbjeglice. Ti tjedni prolazili su kao u transu, preko tjedna bismo skupljali sve što smo mogli, a vikendom bismo osobno razvozili potrebnima. Zajebi naglasak, duša ne pita formu, zna što radi. Hvala im.

Energija koju su ljudi pokazali u tim teškim vremenima bila je zapanjujuća, toliko duša koje pomažu, čisto, dobro, nesebično. Veliki su to bili dani i ljudi u toj tuzi.

Što se Gunje tiče, oni kojima su stare kuće srušene, a nove napravljene od strane države, prošli su bolje od onih koji su stare kuće obnovili s nešto darovanog državnog novca. Prolaze godine, neki još nisu ni uselili, nemaju novaca, a možda niti volje više. Prolazi vrijeme. Sad kad gledamo Zemlju kako divlja potresima, uraganima, tajfunima, imamo snažan deja vu i svjesni smo da nešto krivo radimo. U tom trenu dok o tome razmišljamo. Ali već u sljedećem trenu si nađemo zanimaciju kako o tome više ne bismo razmišljali. Razumljivo, jer takvo razmišljanje boli, osjećaj bespomoćnosti je strašan, ali još strašnije bi bilo izaći iz zone komfora i napraviti nešto.

I tako, do prve neprilike koja je očito i nažalost jedina dovoljno jaka da se šira masa pokrene u istom smjeru. Vjerujte i sama sam godinama pokušavala uvesti neke promjene, što na poslu, što u okolini, ali jedan čovjek sam može biti samo pokretač, motivator, sve dok se ne skupi kritična masa i ne krene gledati i djelovati u istom smjeru, ništa se neće promijeniti! Ništa!

Stoga nemojmo čekati novu poplavu, potres ili gore, kako bismo prepoznali da smo jedan drugome potrebni. Zapitajmo se, kad smo bezvoljni, kad smo nezahvalni, ma i kad nismo, zapitajmo se uvijek iznova i stalno: „Kako bih sad postupio da je poplava ili neka druga katastrofa? Bih li pomogao ovom čovjeku?“ Odjednom puno veće razumijevanje imamo jedan za drugoga. Odjednom sitne nesuglasice i ganjanje materijalnog nemaju više nikakve veze. Samo želiš pomoći drugome, jer svjestan si da si to mogao biti ti! I da ćeš toj osobi svojom jednom gestom olakšati život!

Ne okrećimo glave od siromašnih, od majki koje tegle vrećice i kolica, uvijek u žurbi, ne ostajmo imuni na cijeli ovaj tempo kojim živimo. Ma sitnicu napravite, ali svaki dan! Odnesite frendici s malom bebom ručak ako znate da ne stiže kuhati, izmasirajte muža nakon napornog dana, nazovite svoju baku, pokosite susjedu travu, ponesite ženi prekrcanoj vrećicama barem jednu dio puta, dajte te boce koje čuvate u bunkeru bakici koja stoji pored kontejnera, ili još bolje, pozovite je na ručak. Svaki dan, barem jedno dobro djelo, kad su najluđi dani, neka to bude i sitnica, ali ne zaboravite je. Brinite se i za sebe, nježno i uporno, ali činite i dobra djela jer to je jedini način da promijenimo sve ove negativne vibracije koje odašiljemo. A kako zračiš, tako i privlačiš.

Zato batali loše. Osim ako to ne želiš i primiti. Meni dosta, hvala. I danas često, čak i od najbližih, čujem kako ja puno filozofiram i da kako mi se da? Da mi se jer sam budna i jer sam svjesna. I čak i ako zbog svih izabranih obaveza ne mogu biti revolucionar niti misionar, ono što mogu je svaki dan učiniti bar jednu stvar za drugoga i svojim primjerom možda povesti i druge. Ne čekajući priliku ili nepriliku, već stvarajući je sama, dan po dan. A sjećanja na poplavu u Gunji i sva ova sranja koja se događaju po cijelom svijetu su mi podsjetnik da unatoč lopovima kojih očito uvijek ima, većina pomaže, dobra je i samo se toga trebamo prisjetiti i češće po tome živjeti.

Sve vas ljubi nostalgična Anita posavskih korijena.

Anita Ratkić Šošić


Anita Ratkić Šošić

Anita Ratkić Šošić za Amazonke piše kolumnu Dašak pozitive namijenjenu svim ženama koje žive, misle i rade u petoj brzini, ali naravno i muškarcima koji se ih se ne boje. Osnivačica book cluba i projekta „Dašak pozitive“, velika pobornica zdravog pozitivnog razmišljanja i djelovanja, Anitin cilj je uspjeti biti svojom u svakodnevnici ispunjenoj brojnim obavezama. Otuda i naziv – Dašak pozitive, jer uvijek se može naći nešto lijepo na što se možemo osloniti, skupiti snagu i ići dalje. Dokle? Dokle si dozvolimo. A Aniti kažu da si često dozvoljava previše, na što ona odgovara da je tek počela.

Comments

komentari

Protected by Copyscape