Popravite svoje bajke, princeze!

Provincija, moja rodna metropola, svojim me nitima uvijek vukla ka čitanju bajki. Navela me i na filmove zbog kojih bi mi, kada bih ih gledala, oči sjale sjajem Čežnje. Željela sam više, željela sam upravo to što su imale glavne junakinje! A nemirna mi narav nekako nikada nije dozvoljavala da odlučim na čijoj sam strani doista. Želim li biti djevojka koja ustvari ne zna ništa o kamenoj Okrutnosti života pa, kada je ova stigne, ona biva ogrebana šibama Grubosti i Neodobravanja ili pak ona zločesta koja, ipak, složit ćete se, dobiva u životu sve što želi, makar uz to zadobila nekoliko nadimaka kojima nije dozvoljeno ponositi se.

Bajka u mojoj glavi sadržavala je sve elemente klasičnih bajki, osim segmenta u kojem ne mogu odlučiti kojem svijetu pripadam. U mom je svijetu oduvijek sve šareno, a crna i bijela boja tu se pojavljuju samo kako bi naglasile postojanost krpica mojeg života. Ponos mi ne da da budem bespomoćna djevojka u širokoj haljini nježnih boja, a ne mogu, kvragu, biti ni drvosječa tuđih osjećaja! Kako odbrusiti frendicama da mi se ne slušaju njihove polovične žalopojke, a da istovremeno ostanem osoba na koju se uvijek mogu osloniti?! Zakleti sam neprijatelj ubijanja životinja, a onda mi kebab toliko zamiriše da poželim otvoriti vlastitu radnju! Čini se kako ne mogu istovremeno imati ozbiljnu vezu i biti djevojka zaljubljena u svijet! U meni je premalo mjesta za komplicirane odnose, a previše ljubavi za sve! A onda pak, kada odlučim život učiniti jednostavnim, čini se kako ne mogu samo se viđati s nekim jer, dođavola, poželim ozbiljnu vezu! Između svega toga je – N. Sa svojim previranjima! Sa sivilom koje čas vuče na jednu, čas na drugu obalu!

Zbog toga mi se u glavi često stvori misao kako bi mi život bio jednostavniji da se nalazim u filmu! Bila bih, doduše, glavna junakinja svog života, kao što sam i sada. Pa ipak, dan bi mi imao zadan početak i završetak, sa savršeno pripadajućom sredinom! Živjela bih bajku prema linearno ispisanom scenariju, s vrlo malo odstupanja koje bi se ionako vratilo u normalu, nakon otprilike četrdeset i pet minuta jedenja sladoleda i melankolične šetnje ulicama.

Ovako nekako: budim se ujutro, smetena kao i uvijek, te pijem šalicu Napitka Koji Rješava Sve, nakon čega odijevam brendiranu odjevnu kombinaciju na kojoj bi mi zavidjela i Amal Clooney te jurim iz stana sa savršenom frizurom, bez obzira na to što me krase neukrotive kovrče. (Stan ostaje u neredu, no kako se nalazim u filmu, po povratku navečer, nekako je uvijek čarobno čist, ugodno osvijetljen noćnim lampicama na koje sam potrošila pravo bogatstvo.)

Na putu do posla iz snova kupujem još jednu šalicu Napitka Koji Rješava Sve te zaustavljam taksi žute boje koji me kroz užurbani promet vozi do visokog nebodera u kojem radim, sekundu prije nego kroz pomična vrata uđe direktor prema kojem sam dužna osjećati strahopoštovanje. Tijekom radnog vremena, s najboljim prijateljicama planiram sljedeće lude kuloare, sastavljene od sjedenja u stanu jedne od nas i ispijanja fancy pića nakon kojih postajemo preglasne, uz neizostavne čokoladne muffine. Kiša nikada nije problem, kišobran je uvijek uz mene, a frizura postojana, uz svaku kovrču na ispravnoj geografskoj širini. Kad me mama nazove, razgovor obavimo brzo, lako i bezbolno. Prema svima se odnosim pristojno i sa smiješkom, bez obzira na to smišljam li u sebi načine kako da ih više nikada u životu ne sretnem. Svoj posao obavljam bez greške, u zadanim rokovima, zadovoljna efektom koji postižem dok, gledajući kroz staklene zidove, razmišljam o tome je li Gospodin Možda Pravi sada negdje u ovom gradu. A onda dobijem novog kolegu, šarmantnog, ali naizgled nezadovoljnog okolnostima koje su ga u životu zatekle, od čije mi se prisutnosti kovrče nakovrčaju još malo više.

Nakon pola sata prepucavanja, onako po scenariju, spetljamo se i moj najveći životni problem postaje pitanje hoće li me pozvati na idući spoj. Pojavi se tu poneka napirlitana neprijateljica plave kose, no njezina mlaka narav ionako nailazi na neodobravanje kod Gospodina Možda Pravog. On pak, za mene čini sve – uljudno otvara vrata, plaća preskupe večere i donosi mi buket najdražeg cvijeća za koji se stalno iznova pitam kako uopće zna koje je moje najdraže cvijeće?! No, nije važno, ipak je on Gospodin Možda Pravi i u opisu posla mu je znati koji mi je dan koje cvijeće najdraže. On nije On, koji me u mislima još ponekad sustigne, ali taj sam dio odradila na početku filma, u isječcima kojima se ne valja vraćati jer, kao i svaki prihvatljiv film, i ovaj završava sretnim završetkom i spoznajom glavne junakinje da ovakvu sreću nikada nije smjela pobrkati sa suhim mrvicama prividnog zadovoljstva.

No, filmska vrpca Grada Zvanog Čežnja s N. u toj bajci odvija se otprilike ovako: budim se ujutro, smetena kao i uvijek, i ne stignem ni skuhati šalicu Napitka Koji Rješava Sve, a još je manje popiti, nakon čega odijevam prvu odjevnu kombinaciju koju pronalazim u ormaru i na kojoj ne zavidim ni sama sebi, te jurim iz stana s frizurom kakvu su nametnule kovrče koje me nikada ne slušaju. A onda shvatim i da sam obula bijele starke koje ću kasnije morati oprati i sušiti cijeli tjedan jer vani upravo pada kiša! (Stan ostaje u neredu, a po povratku navečer moram ga očistiti sama; ugodno je osvijetljen noćnim lampicama na koje sam potrošila pravo bogatstvo, ako mi žarulje baš danas nisu pregorjele.)

Na putu do posla iz snova kupujem (tek prvu danas) šalicu Napitka Koji Rješava Sve te čekam autobus plave boje koji me kroz užurbani promet vozi do ureda u kojem radim i u kojem ću prije toga, zbog suludog kočenja, sipati Napitak Koji Rješava Sve na glavu ultrabrze bakice koja je, iako na štakama, uspjela dotrčati na autobus i sjesti prije mene. Šeficu obožavam. Tijekom radnog vremena, trudim se biti koncentrirana, što mi većinu vremena i uspijeva. S najboljim prijateljicama planiram sljedeće lude kuloare, sastavljene od sjedenja u stanu jedne od nas i ispijanja Napitka Koji Rješava Sve ili, samo ponekad, piva, nakon kojih postajemo preglasne, uz neizostavne grickalice, najčešće iz najbližeg supermarketa. Kiša je uvijek problem, kišobran najčešće nije uz mene, a frizura izgleda poput odavno napuštene košnice na kojoj kovrče plešu šareni ples. Kad me mama nazove, razgovor obavimo brzo, ponekad uz pokoji sarkastičan izraz o odnosu majka – kćer, kćer – majka.

Ne odnosim se prema svima pristojno i sa smiješkom, a za mnoge imam čvrst plan kako ih ne susresti više nikada u životu. Svoj posao ne obavljam bez greške, u zadanim rokovima, iako se trudim, no zadovoljna sam efektom koji postižem dok, gledajući kroz prozor, razmišljam kolika bi morala biti grupa psihologa koja bi mogla riješiti stanje u mojoj glavi. Zbog prirode posla, ja svakog trenutka imam nove kolege. Neke upoznam površno, neke malo više, neke nikada. Ne znam imam li životnih problema koje uopće želim tako nazivati, no moj najveći životni problem svakako ne bi bilo pitanje hoće li me Gospodin Možda Pravi pozvati na idući spoj. Ponekih napirlitanih neprijateljica plave kose vjerojatno imam, no nazivam ih samo kokoškama na koje uopće ne trošim vrijeme i energiju, prema tome, one – ne postoje! Meni će moj Gospodin Možda Pravi na vrata morati donijeti pivo jer to je jedina stvar koju volim uvijek, dok sve ostalo ovisi o mom raspoloženju, teško predvidivom. On s velikim O u nekom je drugom Paralelnom Svemiru.

Živim li bajku?! Apsolutno da! Prema vlastitom scenariju! Ova bajka odgovara svakoj od mojih osobnosti! I šećem ispod zvijezda Grada Zvanog Čežnja nasmijana jer jednostavno tako želim, znajući da je, između crnih i bijelih tonova, najzanimljiviji onaj šareni scenarij! Zato, popravite svoje bajke, princeze!

NASTAVAK SLIJEDI…

N.R.


Nives Rog

N.R. za sebe kaže kako je često sapliću vlastite misli. Još se češće šali kako u njezinoj glavi stanuje mnogo ljudi, mnogo osobnosti. A onda se pita – šali li se doista?! Pisanje je, ipak, unutar raznolikosti njezine duše, nit koja čvrsto povezuje sve vidove njezine osobnosti. A kada ne želi biti smirena, glasna je i nasmijana, u društvu najdražih joj ljudi. Svi su oni dio nje i nepobitno zaslužni za sve što jest i sve što vjeruje da će biti. Zato, zahvaljuje Svemiru na šarenim krpicama od kojih je satkana. Jer, voli sebe baš takvu kakva jest! Lutalicu!

Comments

komentari

Protected by Copyscape