Zagreb noću…

Zvuk skretanja stare četvorke na križanju Draškovićeve i Vlaške. Jedna slušalica u uhu, Azra – Gospodari samoće ili Leb i sol – Čuvam noć od budnih. Dva-tri pijanca koja vječito galame tamo po Jurišićevoj. Trg bana Jelačića prepun štandova koji paradiraju cijeli dan. Zagrobna tišina Gornjeg grada; Jezuitski trg, kaldrma koja vodi do Starih krovova i sjena pokojnih pjesnika koji su ovdje provodili noći.

Parovi koji se ljube na Strossmayerovom šetalištu. Odozgor pogled na cijeli zapad. Pankeri na Tomislavcu. Bijeli hrastovi stariji od stoljeća na Zrinjevcu. Gužva u noćnom prijevozu. Vječiti putnici ulaze na Kvatriću i kod stadiona. Duga livada i najduža stanica od kilometra i nešto sitno. Ulazak u istočno carstvo. Predgrađe. Grafit ‘Welcome 2 Dubrava’. Avenija Gojka Šuška. Tramvaj se lagano prazni. Prazni Dubec.

‘Rodni’ komšiluk, zgrada gdje smo nekad stanovali. Bus 212, lagani prijelaz u Sesvete. Nastavak u centar koji je uvijek isti i prazan. Izlazak na aleji kafana, Ninska. Mjesta puna dima gdje je ostala mladost. Vlakovi prolaze. Preko poljskog puta na Badel. Moja stalna adresa zadnjih 17 godina. Poznata lica na klupama. Poznati obrisi u mraku školskog. Žar duvana. Kroz Matoševu, prolazom na Varaždinsku. Balkon. Čuje se samo prolaz buseva koji iz prigorskih sela voze ka remizi u Dubravi.

Zagreb. Grad koji po noći postaje neko ljepše mjesto, za razliku od one džungle prepune vozačkih sirena i gužve po cestama. Grad u kojem noću nema elite koja samo sjedi na Cvjetnom, nego postaje mjesto izlaska obične raje i ljudi koje je ZG spojio sa svih strana svijeta.

A predgrađe… Mjesto u kojem još uvijek žive neke dobre vrijednosti koje je svijet zaboravio, i mjesto u kojem znam svaki od tisuću sokaka koje krije. Jer ipak živim u onom zadnjem, ili prvom. Baš tu, desetak metara od početka ili kraja ovog grada. Grada koji me naučio životu i koji mi je dao sve. Noću osjetim tu njegovu ‘žicu’ i shvaćam ga. Po danu ga izbjegavam, jer postaje gori od divljine. Ali noću postaje nešto sasvim drugo…

Čudna je priča između mene i njega. Purger i južnjak. Znamo se predugo, još otkako sam izaš’o iz Petrove sredinom devedesetih. Džaba svega, ja sam takav i znam gdje je moja čaršija, tamo ispod radovanjskih visina. Ali koliko volim nju, toliko volim i ovu ispod Sljemena. Jer bez moga istoka, mog predgrađa, mog Badela i zvuka skretanja stare četvorke na križanju Draškovićeve i Vlaške, ništa ne bi bilo isto.

Nikola Vranjković


Nikola Vranjković

Zovem se Nikola Vranjković. Najčešće se odazivam na Nidžo. Hercegovac sa zagrebačkom adresom. Nepopravljivi Balkanac. Više pjesnik nego književnik, ali oboje kombiniram jedno kroz drugo. Više volim trenirku nego odijelo, zadimljenu krčmu od modernog kafića. Student, radnik, sportaš i posve (ne)normalan čovjek.

Ovdje me čitate u rubrici Iz Njegovog Kuta. Kako je u mom kutu? Saznajte…

Comments

komentari

Protected by Copyscape