Od rođenja pa do smrti
kolo sreće, tuge…
stalno vrti.

Propuštaš bitno,
odgađaš hitno,
trivijalnim stvarima važnost daješ,
znajući vječno ne možeš da traješ.

Na postelji od kraja,
nikoga da utjehu pruži,
ona koju si volio,
iznad svih uzdigao,
kao lešinar sad oko tebe kruži.

Gledaš,
ne vjeruješ što vidiš,
na samrti života svoga,
sebe se stidiš.

Snage još imaš za misao,
kako bi sve promijeniti htio,
pred očima odvrtiš svoj život cio.

Sjaj u oku posljednjeg trenutka
zamaglile suze,
zadnja misao ti leti,
htio bi još mnogo
ali…
došlo je vrijeme za mrijeti.

Neno Bačelić

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Komentari