Nela Baričević: 2:09 – Rak…

Bilo je 2:09.
U pitanju je bio mail.
U razlogu je bio rak.
U odgovoru je bila smrt.

Oprostite mi… Počela sam pisati sasvim drugačiji tekst. Taložiti osmijehe i sreću. A onda je stigao mail od kojeg mi je sve tijelo protrnulo. Pripremala sam osmijeh i suze radosnice, a onda me jedan tragičan događaj silovito povukao za ruku i uvukao u sebe.

„Draga Nela, izgubili smo ju.“ – stajalo je u mailu jedne divne osobe. Moje drage D. Jedne divne žene koja je svojedobno pronašla tračak nade u jednom od mojih tekstova. Njoj posebno znamenitog, a koji je govorio o odlasku meni bliskog člana obitelji od iste ove pošasti.

Nikada se nismo osobno upoznale. Razmijenile smo tek koje slovo, ali smo se snažno osjećale. Bile smo prva linija podrške svojim junakinjama. I obije su naše junakinje otišle. Ali nismo izgubile. Kako one, tako ni mi koje smo ostale.

Jedna je duša noćas, tek naizgled, izgubila svoju bitku. Ja pak, držeći mobitel u ruci, nijemo ležim. Svjetlo ekrana obasjava sobu. Čini se kao da prkosi boli koju osjećam pa namjerno svijetli još koju nijansu jače no inače. Ne plačem. Pokušavam, ali ne ide. Pokušavam izbaciti iz sebe svu silu emocija, no one kao da su se međusobno uhvatile za dlanove i ispreplele prste. Ne daju se. Ne daju se van! Iako znam da sam u ovome stanju kao tempirana bomba ne preostaje mi nego sjediti i čekati.

Još jedna duša putuje nebu.
Još jednom negativac, tobože, pobjeđuje.

Zbrajam se.
Tješim se.
Podsjećam se.

„Rak. Kombinacija tek triju slova od kojih čovjek doslovce zanijemi, srce požuri kucati u nepobjedivu nastojanju za ekspanzijom svega onoga što ostaje i preostaje, a duša već uzima mjere za buđenje nadljudskih snaga kako bi krenula u nepokolebljivu borbu. Ne! Ne onu života i smrti! Već onu borbu izvorne ljubavi spram svega što jučer bijaše i svega onoga što sutra tek ima biti. Dijagnoza nije kraj. Ni smrt to nije ako joj to ne potpišemo. I zato mi, dušo hrabra, budi mirna.

I zato mi, voljena moja, ne prestaj sanjati ni u tim dalekim visinama. Visina sama ne zadivljuje. U odsutnosti duša, oblaci bivaju tek prazni stanovi, a praznim se zidovima, bili oni i od najmekšeg materijala, nitko ne raduje. Nitko im, takvima praznima, ne upućuje svoj pogled.” – D. mi piše kako su ove moje riječi zajedno čitale. Njih dvije. Zasigurno ih je u tome slučaju čuo i taj otrovan sustanar. Nepozvan i neočekivan.

U meni strahovita mješavina osjećaja. Strahoviti bljeskovi nedavne prošlosti. Svježeg oproštaja. Prisjećam se noći u kojoj sam po dolasku s posla saznala njenu dijagnozu. Zaključala sam se u kupaonicu i pustivši vodu da teče isplakala rijeke suza. Dva tjedna od te noći ponovno sam plakala. Bilo je to za posljednjeg pozdrava. Rijeka suza čini se smiješno malom onda kada ni ocean ne može zadržati toliku količinu žalosti.

I nije do raka. Nije ni do smrti kao takve.

Do riječi je koje nismo rekli, a toliko smo puta imali priliku.
Do posjeta je koji se nisu dogodili, a trebalo je samo ustati i krenuti.
Do zagrljaja je koji ju mjesecima nisu čvrsto stisnuli, a trebali su.
Do vremena je kojega se nije imalo, a toliko sam ga puta za nju trebala imati.

Sada dok razmišljam o svakoj izgubljenoj šansi. Dok razmišljam o svim, vjetrom života, pometenim kartama ujedno se podsjećam. Podsjećam i vas da prepoznajete, njegujete i pozdravljate ljubav, mir i nadu. Da ne podcjenjujete ono uistinu bitno! Ne maskiram to u graciozne riječi. Ni u kakve skupocjene celofane limitiranih metafora.

Volite se dragi ljudi. Cijenite se. Poštujte.
Ne odgađajte! Djelujte danas!

Mi nemamo ovdje zagarantirano neograničeno vrijeme. Nemamo prostora za puste reprize davno recikliranih sadržaja. Ponavljajućih pogrešaka i propusta.

Imamo zbir svega nekoliko desetljeća da učinimo razliku. Zbir nekoliko prilika da ostavimo dobro za sobom za ove malene koji slijede. Imamo borbe. Imamo izazove. Ali imamo i snage da otpočnemo bitku.

Pobjednik, znajte, nije onaj koji tvrdoglavo ostaje. Pobjednik je onaj koji i kada odlazi, odlazi tako da je živio prepoznavajući svoj sinonim ljubavi, svoju mjeru mira i temelje svoje nade.

Bilo je 2:09.
U pitanju je bio mail.
U razlogu je bio rak.
U odgovoru je bila smrt.
Ona tjelesna.

Svi mi moramo otići. I uopće je neupitno hoćemo li. Neka utabano za nama ostaje što svjedoči ljubavi, miru i nadi… D., ne sumnjam da za njom ostaje upravo to.

S ljubavlju,
Nela

potpisuje N.B. (Nela Baričević)


Nela Baričević

Vjerujem da ste to već masu puta čuli, no ja Nela, uglavnom udobno skrivena iza svojih inicijala, zbilja pišem od kada znam za olovku u svojoj ruci. Uostalom, zbog ljubavi spram pisane riječi diplomirah novinarstvo. Paralelno pisanju dužih djela, uživam pišući kraće priče kako za kolumnu koju upravo čitate, tako i za različite natječaje. Jedan me od njih odvodi u Otzenhausen gdje širim svoj krug zaljubljenika u književnost. U stvaranju su mi, osim olovke, temeljno oruđe osjećaji i sjećanja. Kažete od njih se ne živi? Slažem se. Ne živi se od njih, već zbog njih… Ne vjerujete li, zavirite u moja ispisana lutanja na FB stranici koju vodim, a naći ćete ju upišete li: “potpisuje N.B.”

Comments

komentari

Protected by Copyscape