Danica

Znaš bona, ja nemam tamnu stranu srca. Kad me pogledaš onako, svojim blagim okicama koje poniru u ovo malo duše što imam, svojstveno tebi, (uz nevin osmijeh koji prati tvoju sreću; tvrdiš) ja postajem težak slučaj zaljubljenog blesana koji je dugo lutao, a sad vidike moje pogled i dah tvoj na mom vratu otvaraju kao prozore.

Ne znam da li moj put u ozbiljno s tobom, shvaćaš neozbiljno. Reci mi, volim da te slušam. Reci mi bar mrvicu onog što je u tvome srcu skriveno od svijeta i mene. Otvaram se, nevješto krijući ono što duša traži, srce osjeća, mozak misli. Razmišljam dugo iza ponoći. Slušam radio. Ne znam da li si nekad takvo što probala? Ponoćne vijesti pratim, a lampa povremeno u uglu zažmiga. To svjetlo me više ne nervira kao nekad. Možda uskoro i popravim tu sitnicu. Gledam kroz prozor. Budan sam i prebirem sjećanja. Svaki dodir tvoj sam već urezan na koži, uzdahom zapečatio. Svaki tvoj poljubac brojim, znaš li to? Kad bih ti rekao da naših 114 dodira usnama već plovi kroz mene, da li bi mi povjerovala?

 

Javio se spiker na radiju.

„Da li ste nekad vodili rat između više tuga, koje uništavate novim buđenjima?“- hrapav za treću smjenu, pomalo pijan glas sa zvučnika leprša mojom sobom. Volim ovakve noći. Zvijezda Danica već treperi na nebu. Otvorio sam prozor. Svježina noći već prži kao da opominje. Tvoje oči vidim na nebu. Reci da sam lud, draga moja, ali ima nešto plamteće u tim našim pogledima. Noć još uvijek traje. Truba nekog jazz južnjaka pati sa zvučnika, a u mojim očima planule su zore. Kako da ti kažem ono što srce osjeća, a da budem blag, grub, izazivački nastrojen, bezobrazan, nježan, a opet tvom srcu najdraži i najbliži?

Ne govore ljudi kao nekad, draga moja. Ja sam posljednji jahač idealizma i ljubavi koji crta svako osjećanje, koji strepi nad svakom traljavom i nesigurno izgovorenom riječju koju u srcu rađam samo da bih tvoju dušu pomilovao kad ju izgovorim. U knjigama i muzici sirotinje s američkog juga utočište sam tražio, dok sam bježao od lutanja i potrage za tobom, garavo moje. Nisam jedan od onih drznika koji nemilosrdno lažu. Ja imam samo riječ i strepnju. Pitaš se čemu strepnja?

Draga moja, varao sam mnoge, a i mene su varale. Lagao sam mnoge, a i one su mene. Zato sve to mrzim. Rekao sam ti već. Mrzim sebe. Ali ti me učiš božanskoj nevinosti, ljubavi i onome što sam ja ustvari. Bojim se sreće i to znaš. Zbog ovog sna koji živim, ja strepim da će buđenje biti teško i mamurno. Nemoj da me u ponor gurneš. Samo će sjećanja uvijek da me prate. Sjećanja na kinder čokoladu, noć u parku, brojanje zvijezda, poljupce u mraku, moju nespretnu duhovitost, moje prve kradom uperene poglede niz tvoje savršeno tijelo, damar koji mi bije u vratu i sjajnu Danicu koja obasjava moju dušu, dok te objeručke grlim tražeći mrvicu ljubavi i jedno maleno slovce „v“ na tvojim usnama koje šute.

Ti ćeš već sljedeće sedmice da odeš tamo gdje miris juga budi Afroditu. Ploviti ćeš prema drevnom gradu, a meni će ostati čežnja i sjećanje na tvoj smijeh i dodir kojim si liječila ovu od tuge i izdaje hrapavu i milijun puta ranjenu dušu u meni. Mirmidonce u povesti u posljednji boj ako tvoje srce potraži drugog. Obećavam ti! To neće bit’ holivudski spektakl. To će biti mahnitost jednog blesana koji juriša bezumno za komadić sreće koji krasi tvoje lice, a ja sam mu krivac. To mora ostati moje, zvijezdo Danice.

Znaš, meni je tvoje ime kao snijeg. Snijeg koji svjetluca u zimskoj tami, na oknima ledene samoće. Tvoje ime je sjaj zvijezde Danice koju večeras gledam kroz otvoren prozor. Ja više nikad neću biti sam. Ja više nikad neću biti usamljen. Samo još da kažeš ono što u grudima kriješ, pa da ova noć završi letom pod zvjezdanim nebom čiju ljepotu kao Ivo poredim s tvojim licem. Nikad se neću moći nagledati ljepote. Oči su budne, jer su te gladne moja draga.

Ovo malo duše okupala si srećom. Ovo srce koje nema tamnu stranu sad je samo tvoje. Ove riječi namijenjene su samo tebi i to u inat tugama, košmarima, kučkama koje reže svojim pogledima kad nas ugledaju, u inat sudbini. Ove riječi su komadići moje duše koje osmijehom otkidaš. Ja sam sretan što moje srce kuca za tebe. Postoji jedna priča koju krijem. Postoji jedna priča o sreći koju ću pisati kad god izmamim osmijeh na tvoje lice, kad ukradem poljubac…

Postoji priča o jednoj zvijezdi vodilji. Postoji ta priča o zvijezdi Danici, kad ti kažem! Ti ćeš je pročitati, a ja ću je stalno pisati. Uvijek iznova i nikad se neću umoriti. Ali ti to već znaš, jedina moja.Već sviće, a ja sve ovo u bunilu bilježim. Stanje mog srca vidiš na papiru.

Da li ti je ovaj moj EKG dovoljan, moja mila?

Mirnes Modrić


Amazonke.com

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Comments

komentari

Protected by Copyscape