Susjed Tomislav je umro. Vijest je do mene došla relativno brzo. I onda je bio potpuno mrtav. Tužno je, kad pomislim, da će priča počivati na bio. Još nisam pisala bio priču.

Bio je intelektualac, gastronom i alkoholičar. U nejednakim omjerima. Bio je dečko koji obećava, dok u srednjoj nije otkrio alkohol. Kad sam ga upoznala već je imao dijabetes. U džepu je uvijek nosio par kockica šećera. Što bi bilo dobro i ako sretne konja.

Dok ovo pišem on još uvijek leži, pokriven najlonom, na pločniku lijeve strane ulice Modrog neba, one s neparnim brojevima, ispred broja 7. Sigurna sam da bi bio sretan, onako s natruhom zlobe, što je njegov kraj ili početak vidjelo toliko ljudi. Samozatajnost mu nije bila jača strana.

Policajac mu je u džepu našao mobitel i nazvao njegovu djevojku koja je bila na speed dialu kodnog imena Debela. Primivši poziv spustila je svojih devedesetak kilograma s petog kata zgrade bez lifta. Došavši na prizorište Tomine tragične smrti, počela je prikladno naricati, hvatajući se za dojku, negdje u predjelu srca. Policajci su stajali u tihom pijetetu prema njenoj boli. Jednog od njih je skoro srušio biciklist trudeći se vidjeti što se točno dogodilo.

Tomina djevojka je alkoholičarka. Mi stanari zgrade u ulici Modrog neba br. 13 ne znamo joj ime, ali ipak je iz poštovanja zovemo Djevojka Susjeda Tomislava ili Tomina Djevojka.

Upravo je stigao i njegov sin, mlađi. Astralno biće, na putu prema ocu i majci. Njega uvijek možeš vidjeti u dugim rukavima i na +35°C. Nikad nije prevladao nelagodu trenutka kad ljudi ugledaju njegove izbušene vene. Čest gost psihijatrije, gdje je prvi put završio kad mu je umrla mama na klupi u parku s bocom u ispruženoj ruci. I onda je stigao prije brata. Stariji Tomin sin je diler, ali razborit, ne troši svoju robu. On još nije došao, a vjerojatno i neće.

Djevojka Susjeda Tomislava je u međuvremenu iz naricanja prešla u mantranje:
– Jadnimojtomo, jadnimojtomo, jadnimojtomo…

Kad zađeš malo dublje, u pitanju je stan. Tomislav je naslijedio stan od svoje majke, gospođe Katarine, koja je umrla ’97-e. Umrla je potajno. Nitko od susjeda nije znao kad ni gdje je sahranjena. O misi zadušnici da i ne govorim. Bila je tako draga gospođa.

Tomina Djevojka živi u našoj zgradi nekoliko zadnjih godina. Bilo nam je drago kad smo je počeli učestalo viđati. Napokon netko tko će brinuti o njemu. Prestalo nam je biti drago kad smo ih morali sretati na stubištu pijane do obilježavanja teritorija. Da i ne spominjem Dan letećih tava kad su svi morali spašavati aute iz dvorišta. I onu subotu kad smo po haustoru skupljali njega, bicikl i rasute vrećice.

“Uvijek ju je zvao Moja Djevojka. On je imao šezdeset pet godina, ona ima blizu šezdeset.
Vedran ima stan što mu je ostao od mame, Onaj Drugi je kupio stan. Možda me neće izbaciti. Da razgovaram s predstavnikom stanara, imam li ja kakva prava? Nadam se da će se sjetiti koliko sam mu bila dobra. Hoće vraga. Oni samo na sebe misle.”-  prevrće u glavi, duboko ožalošćena Djevojka Susjeda Tome. Jer ona nema kamo.

– Jadnimojtomo, jadnimojtomo, jadnimojtomo…

“Ovu babetinu treba odmah istjerati iz stana. Stan prodati, podijeliti lovu s bratom. Bit će dosta. Krenuti iz početka.” -razmišlja Vedran, mlađi sin.

Susjedi su se sjatili, podijeljeni senzibilitetom, neki na prozorima, a neki najbliže što policija dozvoljava.
Ja sam ga htjela pamtiti živog pa sam ostala doma, prisjećajući se njegovog “Dobar dan, susedice”, ukiseljenih gljiva koje mi je donosio svake jeseni i strastvenih rasprava o politici i kuhanju koje smo vodili na stubištu u rijetkim danima kad je to bilo moguće. Bio je nekako drag i iritantan, dobar i zloban.
Bio je intelektualac i gastronom.

Susjed Tomislav, koji je bio, još uvijek leži na pločniku pokriven najlonom i više ne čeka ništa i više ne treba ništa.

Ni mrtvozornika.

Jasminka Janeš

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Komentari