Oduvijek sam zamišljala imati nešto svoje…

Oduvijek sam zamišljala imati nešto svoje. Al’ ono baš baš svoje. Svoju kućicu, svoj lijepi dom i svoju porodicu. Zamišljala sam kako će u mom domu sve biti savršeno, kako će dominirati pastelne boje ili bijela, kako ću imati predivne velike prostorije dekorisane po ličnom nahođenju, elegantan i funkcionalan namještaj raspoređen sa ukusom. Već sam znala kako ću moći tu uživati. Gotovo da su iluzije bile opipljive kad bih zatvorila oči. No da vam odmah nešto kažem, ne ide baš sve onako kako ste planirali. Život je nešto drugačiji u stvarnosti nego što bude u iluzijama.  Čak i želje koje imate ispune se, no ishod ne bude baš onakav kakav ste zamišljali. No ko kaže da ne bude i bolji?

Još kao mala sanjala sam o tom domu, doduše tada mi se sve svodilo na savršenu sobicu prepunu stvari koje volim. Nisam imala svoje, moja porodica i ja smo se često seljakali iz jedne kuće u drugu, iz jednog mjesta u drugo, te sam se morala prilagođavati onome šta bih našla u aktuelnoj kući. Nisam se žalila. Dijelila sam uvijek sobu sa bratom, nekad smo  i svi zajedno bili u istoj sobi, nisam imala ni krevet sa baldahinom niti velike ormare, niti police sa knjigama i kućicu za barbike ali uvijek sam imala dom. Majka je bila kao mađioničar, u svakoj kući u kojoj smo bili stvorila je dom. Godinama sam  i sama shvatila da „dom“ ne znači savršena građevina sa savršenom mjestu, skupo plaćena  i po posljednjem trendu uređena,  već dom znači kuća puna ljubavi i topline. Dom znači porodica.

Evo ja  imam sad svoj dom, moj je i baš me briga što kuća u kojoj sam  ga stvorila nije moja. Pokušaću da zažmirim na jedno oko zbog te činjenice kako ne bih sebi umanjila radost. Nije baš onakav kakvim sam ga zamišljala, nije čak ni na mjestu gdje sam ga zamišljala, niti je onakvog oblika, boje, izgleda, veličine, ali je moj – a to je najvažnije. Znate, u životu naučite da se zadovoljite sa nečim mnogo manjim od onoga što ste željeli na početku. Znate zašto je tako? Odrastete. Shvatite važnost, shvatite suštinu. Naučite šta je stvarno važno, naučite se radovati sitnicama.

Meni je samostalnost oduvijek bila veoma važna. Nikada nisam bila tip osobe koja je čekala da joj se servira sve pa da samo pokupi gotovo sa stola i nakititi se time. Ne, više sam osoba koja će se dobro namučiti oko nečega ali će biti srećna što je sama došla do konačnog rezultata. Možda baš iz tog razloga toliko volim ovaj dom što sam ga stvorila. Jer znam da mi ga niko nije poklonio, znam koliko sam se radovala svakoj sitnici koju sam kupila, znam koliko sam se patila sa nekim starim stvarima dok nisam uspjela priuštiti neke nove. Svaki ćošak znam kakav je jer sam ga lično sa svoje dvije ruke sređivala. Sjećam se kako je izgledao ovaj stan kada sam prvi put kročila u njega. Staro i zanemareno, bez duše. No  mene to nije dalo omesti, jer za mene je bio ispunjenje sna. Za mene je to značilo da ću imati svoja “četiri zida”, svoj lični prostor koji ću sređivati kako mi volja i gdje ću moći ugostiti ljude koje želim da ugostim. Mjesto gdje će sve biti tamo gdje ja ostavim, gdje ću sama biti kriva ako nešto nije kako treba  i gdje ću ako mi je do toga, gola sjediti u fotelji i piti svoju kafu. Polako ali sigurno, ovaj prostor je dobijao odraz našeg postojanja. Počeo je da liči na ovu malu porodicu koja se tu smjestila. Neke stare stvari uspjeli smo zamjeniti novima, ono što nismo zamjenili prilagodili smo sebi  i dobili ovo sada, svoje mjesto u ovom malom gradu. Dobili smo svoj dom. Znate, sad ću se malo vratiti unatrag pošto nisam objasnila otkud mi uopšte ova tema, neki sam dan imala priliku boraviti u društvu jako bogatih žena. Sve su imale bijesna auta, sve su imale bogate muževe ili očeve, stanove i kuće, djecu , sve su bile maksimalno sređene ali nijedna nije  izgledala srećna. Nijedna od tih žena što su imale “sve“ nije imala dom. Mislim da nijedna od njih nije ni znala šta to “dom” znači.

Ja znam. Ja ga imam.

Možda ja nisam mogla pratiti tok njihovog razgovora o silnim tretmanima, transakcijama, korekcijama na tijelu i ostalom. Možda nisam pripadala toj skupini kojoj je materijalna važnost bila toliko važna. Možda sam zbog odjeće, nakita, frizure odudarala totalno od njih. Ali nijedna od njih nije imala ono nešto što ja jesam. Nijedna nije bila srećna.

Znate, dom nisu samo zidovi i stvari koje su se smjetile među njima. Dom to nije uopšte. Dom su ruke što mi se pružaju iz ovog  malog bijelog krevetića smeštenog tik uz moj. Dom je zagrljaj što me čeka kad umorna legnem u krevet. Dom je osmijeh malog anđela kad ugleda moje lice kad se probudi, dom je poljubac za doviđenja kad krene na posao. Dom je sreća koju osjetiš kad znaš da cijeniš oni što imaš. Sve je to dom. I sve to me čini najbogatijom ženom na svijetu. Mnogo bogatijom od onih dama što kao imaju “sve”.

Aleksandra


Aleksandra Bursać

Volim pisati i pišem od kad znam za sebe. Pisanje je lijek za dušu , a ovdje pričam kako je to biti žena, majka, supruga, domaćica, a opet imati snove i želje i sve te osobe spojiti u jednu.

Comments

komentari

Protected by Copyscape