Vidiš kako si mi lijepo lažemo.
Niti ja nedostajem tebi,
niti ti nedostaješ meni.

Nemoj da te zavara ta suza u mom oku,
pa ja plačem iz dosade.

Nije to zbog nedostajanja,
to je zbog lišća, jeseni i kiše.
Nisam tužna i nije mi teško.
Ne boli me što ne zoveš i ne dolaziš.
Preboljela sam, zaista.

Krevet mi nije prevelik.
Ništa ne steže u grlu kad čujem tvoje ime,
ne mirišu jastuci tvojim parfemom.
Sve se ispralo, ljubav, tuga, parfem i nedostajanje.
Sve se istrošilo i dobro sam.

I znam da ne vjeruješ i posve je u redu.
Imaš pravo misliti da sam slomljena.
Imaš pravo vjerovati u svoje zablude i moj prkos.

I ja imam pravo voljeti, ali ne tugovati.
Imam pravo na život pun sjećanja.
I na okus ljubavi koja ne žari.
Ne ujeda i ne izdaje.

Imam pravo na snove o nama, nakon nas.

Marija Klasiček

Prije je ovdje pisalo što sve radim, gdje sam sve uspješna, ali uspjeh je relativan pojam zar ne?

Pišem jer volim pisati, jer je to svijet u kojem sama krojim pravila, jer mi je to ponekad bijeg a ponekad odušak. Moja terapija.

Ako ti se sviđa, drago mi je. Ako ne i to je okej. Nismo svi za iste stvari 🙂

Komentari