Egzorcizam

Zbog promjene posla, mnoge sam stvari u svom životu morao prilagoditi. Zbog toga sada kolumnu pišem jednom mjesečno i moram priznati da mi fali što ne mogu kroz riječi olakšati dušu i što se više ne stižem toliko družiti s vama na svojoj stranici.

No ponekad moramo stisnuti zube i prilagoditi se. Progurati promjene, uhvatiti ritam i prihvatiti život s njegovim koloritom.

Sve ovo pomoglo mi je da ne razmišljam više o Nini.

Ona je bila baš pravi uragan koji me oborio s nogu. Ali jednako tako me vratila da tvorničke postavke i zahvaljujući njoj shvatio sam što u životu ne želim.

Dok promatram Bellu s njenim razdraganim licem i trudničkim trbuščićem, shvaćam da životne okolnosti, koliko god bile nepredvidive mogu zapravo biti lijepe. I mislim da bih bio silno razočaran kad bih otkrio da dijete koje čeka nije moje.

Navikao sam se na ideju da ću biti tata. I da ćemo biti obitelj, kao stotine drugih, koje ne žive pod istim krovom ali se vole i razumiju, međusobno pomažu i idu kroz nevolje i izazove koje im život nameće.

Tek sam sad kao stari konj, izgleda odrastao. Shvatio da žene nisu bitne, barem ne one prolazne i da koliko god mi to svojedobno pasalo, ipak nisam tip za konstantne noćne provode i ganjanje suknji. Umori te to. A ne osjetiš nikakvo ispunjenje, samo kratkotrajno olakšanje i onda opet sve iznova.

Neke druge stvari ispune te iznutra. I izgrade, ili se ti izgradiš zbog toga što ih prihvatiš?

Nisam ja od onih što mogu „ispravljati krive Drine“.
Zbog toga sam shvatio da mogu izgraditi mostove na mjestima gdje se rijeka usijeca u meso i kosti i nastaviti preko toga.

Ne znam da li me razumijete ili su moje rečenice postale previše filozofske? Stvar je u tome da se nešto u meni ovog ljeta promijenilo, nešto zbog čega potpuno drugačije doživljavam život i sve njegove sfere.

Ne znam da li je to zbog Belline trudnoće, prekida s Ninom, promjene posla i čudnovate samoće koju sam morao pregrmjeti… ili svega skupa? Ali znam da više nisam onaj koji se s vama družio ovog proljeća, pun gluposti, ludarija, hormona i sranja.

Nisam više napaljeni balavac u tijelu odraslog muškarca.

A vidim, previše je takvih balavih likova po svijetu. Previše onih koji se ne mogu otresti mamine suknje i pimpek ostaviti u hlačama. Previše onih koji idu za tom stvari kao da im je satelit za navigaciju, i ne vide i ne čuju ništa. Samo potreba da pojebu i nastave dalje.

U jednom sam se trenu pitao, da li stvarno želim biti samo to?

I nakon mnogo mjeseci lutanja, sam sa sobom i sam bez sebe, pronašao sam odgovor. Ne. Ne želim to.

Želim više i znam da to mogu. Mogu pobijediti vlastite demone i postati čovjek. Mogu tu seljačinu koja bi jebala i živjela na rubu, ostaviti iza sebe. Kao da se nikad nismo ni poznavali i dijelili kožu, meso i kosti.

Um očito nismo. Jer razuma u tom stanju nije ni bilo.

Hormoni obuzdani, demoni istjerani, egzorcizam uspješan.

Ostala je duša. I drago mi je da sam je pronašao. Život bez nje ionako nije bio život, već puko egzistiranje.

Šaptač

 

Komentari

Amazonke.com

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom :)

You May Also Like

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete