Kome zvone zvona?

Dragi svi!

Iako se upravo hladno znojim dok pokušavam probaviti izmjene Obiteljskog zakona kojima se  gotovo kriminalno definira tko čini obitelj, danas o tome ne mogu pisati. Zato jer vjerujem da to mora biti greška i da takav tekst nije došao do ozbiljne faze razmatranja i čitanja u saboru. Vjerujem da će se već do idućeg tjedna ovakva najava promijeniti i da živimo u državi koja parove koji iz bilo kojeg razloga ne mogu imati djece neće osuditi. Ili sam usnula u Hrvatskoj, a probudila se… Gdje? U Sjevernoj Koreji možda? Ne, u Sjevernoj Koreji bi vjerojatno zatukli svećenika koji je silovao dijete, a ne bi mu dali kaznu rada za opće dobro, po tome znam da sam u Hrvatskoj. No, pustimo te teme za buduće kolumne, dašak pozitive je osim primjećivanja i isticanja svega lijepoga što imamo i što nas okružuje i reagiranje na ono što želimo promijeniti, jer jedino suprotnom akcijom se može dogoditi promjena.

 Ono što me motiviralo na ovotjednu kolumnu je vijest da je Osnovna škola Mate Lovraka u Petrinji ukinula školska zvona koja su najavljivala početak i kraj školskih sati. Ali razlog zašto su to napravili je onaj zbog kojega ja pišem i vjerujem u Dašak pozitive. A to je da uvijek ima svijetlih primjera koji svojim jednim, naizgled malim djelom, drugima daju veliku radost. Pogotovo kad se radi o tromim i za promjene teškim institucijama gdje je i za odluku o promjeni dobavljača toalet papira potreban dugotrajan postupak. Divno je kad se ovakve promjene dogode u maloj školi u Hrvatskoj, gdje to ipak ne očekuješ. Zar ne zvuči kao priča iz nekog američkog nedjeljnog jutarnjeg filma?

Moram priznati da mi je zvuk školskog zvona jedna od prvih asocijacija na školu, jedna ugodna uspomena na sve one minute kad smo čeznutljivo čekali zvono da se oglasi i označi slobodu od školskog sata koji nam je presporo tekao.  Ali zamislite da jedna takva, naizgled uobičajena rutina, nekoga košta njegovog zdravlja? Da vam zvuk zvona umjesto prolaznog uzbuđenja ili pozadinskog zvuka utjeruje strah u kosti i da vas taj strah toliko paralizira da se ne usuđujete napustiti razred?

E, upravo to se dogodilo dječaku s autizmom iz ove priče. On zbog straha od zvona nije želio napuštati učionicu. U školi su primijetili dječakov strah i umjesto da ga žale, šalju kod doktora ili pokušavaju uvjeriti da se nema čega bojati, smislili su originalno rješenje kako bi mu pomogli. Kako bi riješili dječakov strah, škola je otklonila njegov uzrok te je zvona zamijenila glazbom po izboru samog učenika, a za novi razglas novac je dala županija. Zamislite! Straha više nema, tek ugodna glazba! Svaka čast za inicijativu i kreativnost u smišljanju ovog rješenja, koje sad, kad čitamo o tome, zvuči logično, ali iskreno, toga se trebalo i sjetiti. Čija god da je ideja i inicijativa bila, ja sam oduševljena. Vjerujem da je trebalo više ljudi kako bi se promijenila organizacija rada čitave škole i da je svima bilo potrebno neko vrijeme kako bi se privikli da školskog zvona, koje je sigurno mnogima bilo i drago, više nema. Ali ovaj put većina i ono što je „normalno“ nije pobijedilo. Pobijedila je želja da se pomogne i olakša boravak u školi dječaku kojemu zvonjava smeta kako bi i on, poput njih „normalnih“ mogao sudjelovati u nastavi. Koga više zanima tema autizma, od srca preporučujem knjigu majke dječaka s autizmom i spisateljice Patricie Stacey: „Dječak koji je volio prozore“, nakon koje ćete puno jasnije razumjeti što je autizam i koliko nedavno su metode poput „floor time“ zaživjele u primjeni.

I tako, nakon niza prilično odvratnih vijesti koje su me zaskočile, jer svjesno ih već godinama ne čitam, osim ove vijesti, listajući Facebook vidim još jednu, vrlo sličnu. Primjer još jedne institucije koja je napravila „baby steps“ prema nečemu drugačijem. Facebook frendica koja se bavi nutricionizmom, ponosno prenosi vijest da su u Osnovnoj školi “Braća Ribar” u Sisku uveli promjenu u načinu pripreme srdelica koje se više ne više ne prže uvaljane u brašno u dubokoj masnoći, već peku na papiru za pečenje uz mediteranske začine i serviraju uz kuhani krumpir, blitvu, salatu i voće lokalnih OPG proizvođača. Djeca vjerojatno neće primijetiti razliku, ali domaći proizvođači sigurno hoće. Opet, nije Amerika, već Lijepa naša.

Znam da je puno crnila i ružnih vijesti. Ni ja im ne mogu pobjeći, niti želim. Nema ništa od zabijanja glave u pijesak, jer biti svjestan da nešto ne valja, a šutjeti znači podržavati to. Kad osjetimo da je vrijeme za akciju, poslušajmo sami sebe. Uvijek će biti isprika, osuda, drugih obaveza. Ali kako se čini, uvijek će biti i običnih, malih ljudi, koji će odlučiti napraviti nešto drugačije. I to samo zato da drugome bude bolje, a svi znamo da namjera kreira.

Ako je vaša namjera da pomognete drugome, vi ćete u tome sigurno i uspjeti. Možda ni ti ravnatelji nisu znali kako ni od kuda početi, samo su imali namjeru osloboditi učenika straha i školskoj djeci dati zdravije obroke. I nekako su se stvari posložile da im se namjera s kojom su i krenuli ostvarila, na svu sreću po tu dragu djecu kojoj su pomogli. A to je sve skupa „sitnica“, zamislite što se sve može kad se događaji iz namjere koje se držimo zahuktaju?

Od srca vam želim da razmislite o svojim namjerama i s kojom namjerom krećete u svaki dan. Što želite? Kako to ostvarujete? Nije isto kad mužu skuhate ručak i nervozno ga uz tresak spustite pred njega ili skupa pojedete ručak serviran uz osmjeh. Nego kako drugačije, kad ste ga već i skuhali? 😉 Ako vam se zaista ne da kuhati, radije ljubazno recite „Preumorna sam, nemam namjeru kuhati“ i taj dan se organizirajte na neki drugi način. Bitno je biti usklađen s namjerom i djelovati iz nje, iz tih čistih pobuda koje nas poput magneta guraju prema onome što osjećamo da nas čeka. Pogotovo kad ne znamo kojim putem krenuti i sve što imamo je „samo“namjera. To „samo“ je ustvari sve.

Usudite se kršiti sva ona glupa pravila koja ne služe ni vama ni drugima, ako su nekad i služila, vremena i ljudi se mijenjaju i sva sreća da je tako. A ako ne možete sami niti odjednom, onda pomalo. S namjerom čistom i punom ljubavi, krenite u akciju da sebi ili nekome drugome s tim činom pomognete. Tek tada ta čarolija djeluje i to za vas postaje pravilo i način života. 🙂

Sve vas ljubi lidlićka Anita.

Anita Ratkić Šošić

 


Anita Ratkić Šošić

Anita Ratkić Šošić za Amazonke piše kolumnu Dašak pozitive namijenjenu svim ženama koje žive, misle i rade u petoj brzini, ali naravno i muškarcima koji se ih se ne boje. Osnivačica book cluba i projekta „Dašak pozitive“, velika pobornica zdravog pozitivnog razmišljanja i djelovanja, Anitin cilj je uspjeti biti svojom u svakodnevnici ispunjenoj brojnim obavezama. Otuda i naziv – Dašak pozitive, jer uvijek se može naći nešto lijepo na što se možemo osloniti, skupiti snagu i ići dalje. Dokle? Dokle si dozvolimo. A Aniti kažu da si često dozvoljava previše, na što ona odgovara da je tek počela.

Comments

komentari

Protected by Copyscape