Nela Baričević: Osvijetlit ću ti most…

Došla sam ti reći da ima nade. Došla sam ti reći da ima nade i da ključevi brave iza koje se skrila vise svakome od nas oko vrata. Malena, za tvojim vratom također. Vidjela sam te mladu. Godinama prije. Vidjela sam te kako se smijuljiš, rukom prekrivajući usta, gledajući sve one romantične filmove i znala sam da vidiš vas. Mladost je tako naivna. Zaslijepljena. Izolirana od gomile računa i konstantnih poskupljenja.

U to sam doba ja za sobom već vukla priličnu prtljagu. Mjesta ni za olovku. Ipak, skrivajući se okretanjem leđa, kako je počela nadolaziti, tako sam počela trpati i tvoju. Šteta da mlada nada ugasne surovošću života, pomislih.

Osvijetlit ću ti put – tada sam odlučila. Bit ću ti ruka u svjetlo. Nepresušno izvorište snage, obećanje očuvanja nevinog života, makar jedne besprijekorne ljubavi. Takvo što zasigurno mora postojati.

Spremno ću stati pred svaki metak kojega je život namijenio tebi. Riskirat ću. Zagrist ću u središte vlastita bola i za tebe izdržati. Da mi ti budeš dobro, mila moja. Svakoga ću dana činiti sve što je u mojoj moći da ti osvijetlim most kojim koračaš.

Ne znam je li ispravno spram njih.
Spram tebe, nema sumnje, jest.

Načula sam ljude kako u po glasa šapuću da se nesposobnost rađa prevelikom blagošću. No, to su tek puste priče na vječito ponavljajućoj traci. Što čuju, to prenose. Ti ljudi, ta izgubljena sebstva.

Ne želim tebi da budeš takva. Ne želim sebi da budem grublja no što mi moja priroda nalaže. Ne planiram trenirati strogoću. I sve to da ojačaš i da te kasniji život manje boli? Koješta! Tko nam garantira okus naših budućih dana? Uostalom, ja bih radije da tvoje reakcije nastave ići ukorak s tvojom nutrinom.

Zbilja, nosi li tobože odrasli život nužno na sebi na stotinu maski? Je li izvanjska grubost jedina garancija budućega uspjeha? Bismo li nužno trebali biti glasniji od našega nutarnjeg glasa? Bismo li nužno trebali biti odrešitiji od one osobe koja smo kada nakon napornog dana napokon legnemo u krevet? Bismo li trebali glumiti? Bismo li se trebali predstavljati za nešto što nismo, grabiti što pripada drugima, bojati se da nećemo uspjeti? Bismo li?

Ne želim ti da na sebe navlačiš tuđe, prljave, maske.
Ne želim te učiti da je grubost jedina garancija budućeg uspjeha.
Ne želim ti da budeš glasna gdje to tvoja nutrina ne želi biti.
Ne želim ti da budeš odrešita i da gaziš.

Ne želim da činiš što drugi tebi čine.
Ne želim ti da glumiš gdje ti je gluma strana.
Ne želim ti da se predstavljaš za nešto što nisi.
Ne želim ti da se bojiš da nećeš uspjeti ako ostaneš vjerna sebi.

Želim ti upravo suprotno.

Da jedina maska koju navlačiš bude osmijeh koji tebi i drugima tjera suze. Da jedina grubost bude ona koja ti dođe posvema spontano da i nju iskušaš. Da budeš tiha gdje ti se duša ne poželi nadmetati i da budeš glasna kada misliš da treba. Da tvoja odrešitost srčano brani tek nepravdu, a ne, nikako ne, nedodirljivi ego.

Da gaziš samo i isključivo ono što ne možeš preskočiti, pa i nanesenu ti bol. Da na tuđe greške, gledaš s jednakom blagošću kao na svoje te da ih, kao i svoje, nazivaš jednostavno lekcijama za budući život. Da ne činiš nešto samo zato što je tebi učinjeno isto, da ne vraćaš i ne ideš slijepo ukrug. Da ne glumiš što nisi, jer osjećaš da se od tebe to očekuje. Želim ti snage da se od takvih očekivanja makneš. Da budeš što jesi, to ti želim. Da ne skačeš gdje je najmanja visina samo zato što svi tu skaču. Izaberi svoju pa skači koliko te volja. Da ti strah pravi društvo samo koliko je neophodno da budeš na oprezu. Za drugo ti ne treba. Za drugo je preveliki teret.

~ Želim ti da znaš da ću, treba li, tvome životu biti i posljednji svjetionik. Ne kako bi nekome nešto dokazala, nego kako bi te ljubavlju za dane bez mene zaogrnula. Želim ti da znaš da ću ti osvijetliti most, ne kako bi se drugi njegovoj svjetlosti divili, već kako bi ti, malena moja, svjetlošću praćena lakše pronašla svoj put. ~

potpisuje N.B. (Nela Baričević)


Nela Baričević

Vjerujem da ste to već masu puta čuli, no ja Nela, uglavnom udobno skrivena iza svojih inicijala, zbilja pišem od kada znam za olovku u svojoj ruci. Uostalom, zbog ljubavi spram pisane riječi diplomirah novinarstvo. Paralelno pisanju dužih djela, uživam pišući kraće priče kako za kolumnu koju upravo čitate, tako i za različite natječaje. Jedan me od njih odvodi u Otzenhausen gdje širim svoj krug zaljubljenika u književnost. U stvaranju su mi, osim olovke, temeljno oruđe osjećaji i sjećanja. Kažete od njih se ne živi? Slažem se. Ne živi se od njih, već zbog njih… Ne vjerujete li, zavirite u moja ispisana lutanja na FB stranici koju vodim, a naći ćete ju upišete li: “potpisuje N.B.”

Comments

komentari

Protected by Copyscape