Nijanse nje…

Ležali smo na travi, pored obale jezera, obasjani mjesečinom vedrog ljetnog noćnog neba po čijem su se tamnom plaštu rasule zvijezde. Vodili smo ljubav prije kojeg minuta. Sada, umorni od naše igre, ležali smo i gledali se. Gubili se u pogledima.

Rekao sam joj da ne želim da me traže kada se izgubim u njenim očima. Neka ne šalju tragače za mnom. Želim provesti ostatak života u njenim smeđim očima, kao ludi pustinjak. Odatle ću se slobodno moći šetati njenim tijelom. Kolati njenim venama kao što je ona kolala mojim, kao najjača droga. Jedina koja mi je trebala.

Neka kaže da sam umro i nastavio živjeti u njenom pogledu. Neka kaže šta bilo samo da me ne da. Da ostanem tu, kraj nje. Daleko od svega, u tom smiraju njenog dodira i njenog pogleda. Osmijeha u očima. Nektara na usnama.

Nasmijala se i rekla da sam lud. A onda sam je privukao i poljubio. Pristala je na sve. Predala se.

Gledao sam je i pitao se da li je stvarna. Morala je biti. Upravo sam bio u njoj, njeni sokovi su još uvijek natapali moju bradu, njen miris mi je lebdio u nosu. Pa ipak, sumnjao sam. Ležala je tu, pored mene, dok sam je upijao pogledom. Sitnu, majušnu. Krhku. Moja Venera. Moja boginja.

Prelazio sam pogledom preko njenih grudi širokih smeđih areola, nabreklih bradavica koje su me mamile, slatke poput najslađeg rajskog ploda, niz njen stomak, brojeći njene sitne mladeže, do pupka iz kojeg bih se i otrova napio sve do golog Venerinog brijega i tamnih stidnih usana koje sam ljubio maloprije. Bila je stvarna, a opet se činila nestvarnom.

Fatamorgana. Izmišljotina. Nešto što je izašlo iz moje glave, iz mog pera. Ideal kojeg sam tražio i kojeg ne želim izgubiti. Držim je čvrsto. Za svaki slučaj. Da ne ode. A i ako ode, opet ću je napisati. Ništa neću mijenjati. Neka ostane ista ovakva. Luckasta, perverzna, otvorena, vatrena, mazna, neuračunljiva, nestabilna, ranjiva, jaka, san, ljubav, strast, emocija, čežnja i požuda. San. Neka ostane ideal, boginja. Žena.

Rekao sam joj da je izmišljena, da je izašla iz moje glave, da ne postoji. Pitao sam je gdje je dosad bila? Gdje se sakrivala?

„U tvojoj glavi, budalice“, rekla mi je uz osmijeh i dodir ruke po obrazu.

Naravno, gdje bi drugdje.

Rekao sam joj da ću joj izgraditi palaču u glavi, jer nema više smisla da živi u sobičku i da se više ne šetka bosa po mojim mislima. Može se nahladiti. Kad ih je već prisvojila, onda neka barem živi u njima u stilu, dostojanstveno. Dostojno kraljice kakva jeste. Morat će sačekati, radovi sporo teku. I opasno je na gradilištu. Zaštita je obavezna.

Rekla je da će sačekati i da će paziti dok se bude šetkala po nedovršenoj palači.

Rekao sam joj i da ću osnovati novu religiju. Ona će biti boginja, njeno tijelo hram, a jedini vjernik i vrhovni svećenik ću biti ja. Nasmijala se i rekla da sam lud i blentav i da je zahvalna višim silama što nas spojiše.

Dotakao sam je. Polako, plašljivo. Da ne raspršim iluziju. Topli obrazi me dočekaše.

„Stvarna sam, ljubavi. Stvarna.“

Bože, kako sam je volio u tom trenutku.

Usne nam se spojiše opet. Legao sam na njen stomak. Milovao ga, udisao miris nje, mene i našeg seksa iz njenog međunožja.

„Znala sam,“ rekla je. „Znala sam da ćeš me mirisati.“

„Mirišeš na strast i požudu. Na putene užitke. Na nas.“

Te noći smo vodili ljubav, pušili travu, pili vino i gubili se u našim pogledima. Tu noć smo postali jedno. Tu noć smo doživjeli ekstazu, nirvanu. Te noći smo otvorili kapije Raja i uzeli ga na prepad.

Ta noć je bila obojena hiljadama boja koje su me okruživale, topile se i bojile moj svijet u sve nijanse nje.

Mirnes Alispahić

Komentari

Mirnes Alispahić

Stekao naviku pisanja u sitne noćne sate koju imam do dana današnjeg što me košta, ali ljubav je ljubav. Na portalu možete pronaći svega pomalo od mog pisanja, mada se najbolje snalazim u vodama fantastike i filmskim osvrtima. Hvala na čitanju i do sljedećeg čitanja budite mi pozdravljeni gdje god da ste.

You May Also Like

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete