Stari đeđ bloger, braco Lidlić i bakutanerka ipak nisu moja obitelj…

Svi smo mi svjesni apsolutnog brisanja srednje klase za što (logično) krivimo recesiju, masone i ostala govna modernog vremena, pa shodno tome danas ili imaš ili nemaš – i ne činiš ništa po tom pitanju, jer si tako programiran/a.

Možda bi bilo ispravnije/točnije/razumljivije napisati ovu moju tezu ovako – oni koji nisu imali ništa, sada nemaju ni to, a oni koji su imali svašta, danas ne znaju gdje bi sa svime i svačime time duplim, nadodanim. No dobro, nismo mi (koji nemamo) krivi što su nas napravili, rodili i odgajali poštenjačine i što smo uz njih dobili bonus u vidu naših prabaka koje su  nas učile učestalim ponavljanjem mantre (u zoru,podne i prije spavanja) „od svog rada samo kriminalci žive, ali dico budite mi pošteni i ne kradite“. Te naše none, nane i bakutanerke bile su i ostale neuke žene i kao takve su/će otišle/ći s ovoga svijeta i nije im za zamjeriti, jer su htjele da im se djeca i pomladak množe i žive po pravilu Biblije, K’urana, Torah-e – „onak’ kak’ sam Bog zapoveda“ i kako je po njima bilo ispravno, jer „pred Boga dođeš sine kad-tad i ne imadeš ničeg materijalnog sem poštenja uza sebe“.

Moja prabaka umrla je ne tako davne devedeset i šeste godine bez materijalnog bogatstva za ostaviti u nasljeđe nama koji ostajemo za njom, ali nam je ostavila bogatstvo mudrosti kojih smo se držali kao pijani plota. Neću vas lagati držimo se i danas (bez obzira što smo vokabularno rame uz rame najprljavijim piratima) tih mnogobrojnih mantri (jer osim te o poštenju tu su i one u tipu „divojke iz kuće ne smiju šporkih vratova i gaća van“) i nemamo ništa, a opet imamo sve. Držati ćemo ih se i sutra, (čak i onda dok budemo jebali mater svima po spisku), jer smo odrastali uz to učestalo ponavljanje „ne sramotite kuću i familiju krađom“. Ali, nismo mi krivi što su nas učili na zahvalnosti  prema onome što imamo (tj nemamo), kao što i sama  bakutanerka kaže i moli se Svevišnjem „ne kvari ime familije krađom i dušu ne prljaj grihom zavidnosti“ – nismo mi krivi; ja iskreno za to optužujem odgoj. Kriv je odgoj obasipan mudrolijama moje/tvoje/naše bakutanerke.

Odgoj opjevan i u pjesmi Hladnog piva „pošten bez ambicija, luzerska tradicija“ nametnut je i prije ’45-e. Brijem da je nametnut čak i prvim pomakom prvog brda na brdovitom Balkanu, kao najbolji oblik uzgoja Balkanske ovčetine za šišanje i klanje. U nas ovaca nije bitno iz čijeg si tora, bitno je da ostaješ unutar njega i ne pitaš ništa – ni zašto te šišaju, ni zašto te pripremaju za klanje oni koji očito nisu imali baku poput nas, jedino ako se ti takvi „bezbaki likovi“ ne sprdnu, pa lažno optuže druge ovce da žderu našu travu, e tada nastaje kaos, ali to je neka druga priča o nama ovcama i krvi koju lijemo za vukove koji nose Pradu. No, vratimo se mi našoj temi poštenja i odgoja dragih nam bakutanerki (čuh nedavno taj naziv i prisvojih ga pod svoj, jer pravo zdravo odiše našim mentalitetom).

Što ne mogu reći i za (sada već) popularnog đeda Blogera, koji jadan očito nije imao bake koje su bile poput naših da ga mantraju mantrama o poštenju, pa ga evo kumi, plače nad sudbom svojom što nas je okrao sve, a za to ne odgovaraju njegovi ortaci, već samo on. E, moj đede, očito tvoja bakutanerka i tvoj prđedo nijesu sa ovih prostora, jer prosto ne vjerujem da si odrastao bez naše poznate Balkanske mantre o poštenju. I zašto sada plačeš? Nad sudbom svojom, jer smo te uhvatili u laži (trebali smo odmah znati da si lažov, jer su u tebe noge kratke) ili plačeš jer nisi pobjegao na vrijeme? No, kako god, deder daj da te utješim – biti ćeš i ti jedan od nas. Mi volimo pokajnike, mi obožavamo one koji se plaču, koji kume, koji tvrde da nisu krivi samo oni, već masoni i njihove mnogobrojne teorije zavjere. Samo moram ti šapnuti – ove ovce ne vole drukere, zato budi brat i priznaj „ja sam krao, jer za drugo ja nisam znao. Bio sam marioneta zlu i sada obećajem pokoru“ – pa, možda, kažem možda, ti se smiluju ove ovce i ostala stoka sitnog zuba čije gaće si skinuo. Jer, jebi ga tako su nas učile naše bakutanerke – „praštanje je put ka raju“, jedino ne znam za ove vukove što nose Pradu – ti ti bašne vole kad ih se druka, kad ih se bruka, pa moraju smišljati nove namaze da nam umuljaju već umorne oči.

Današnji namaz zove se „to nije obitelj ako se nema djece, ako se nema supružnog para, ako se ima živadi, a ne imade bake i djeda“ – po tom namazu obitelj nije ništa od onog kako živimo mi ovce (očito smo se previše počele upitati međusobno što je to iza vrata naših toreva)  i to je dragi moj đeđe tako, pa ti evo par dana fore da se opet predomisliš i postaneš njihov, a ne naš, jer ako budeš naš garant će te zločesti vukovi što nose Pradu nazvati (onako kako nazvaše i mog bracu neki dan) „mali Lidlić“. No, tješi se đede neće tvoji mladi dobiti po lampi ukoliko si ostao sam, ukoliko te se i Bog i Vrag odrekao, a s njima i vlastita dica, nećeš imati obitelj da te se stidi, dok kupuješ čarape u Lidlu, jer po novom obiteljskom zakonu vi niste ništa. I nemate obavezu nazivati se obitelj, po ovim novim isprdcima obiteljskog zakona. I to su ti tvoji ortaci omogućili – tvoja obitelj nije u biti tvoja i nema te se zašto sramiti. Ni tebe, ni tvoje krađe milijun i nešto ljudi (ostali su samo starci i djeca, pa se ne broje, jer nisu svjesni situacije u kojoj se nalaze).

A, ja? Ja i dalje sjedim i mislim si – ako moja majka živi sama, a otac mi je preminuo, jesmo li moja sestra i ja siročad? Ili je moje dijete jadno i bijedno, jer nam je Lidl najbliži dućan u kvartu, pa joj uz kruh i mlijeko kupujem čarape i gaće u istom da se ne prehladi? I koji je status mojih mačaka u mome stanu? Primjerci zoologije u stanu homosapiensa? Vjerujte mi nije mi više ni bitno, jer i moja mama i moj tata (koji su nas očito učili krivo, po nalogu naših bakutanerki) čine moju obitelj živi ili ne živi. Moja sestra koja je na drugoj adresi čini moju obitelj. Moj muž, naša kćer i naše dvije mačke čine moju obitelj. Moja najbolja prijateljica, njezin muž i njihova kćer čine moju obitelj. A, snobovi koji izmišljaju imena poput „Lidlića“ neka poljube sve guzice moje obitelji, a ima nas puno. A, ti đede koga ti od svojih možeš danas pogledati u oči i reći “jebi ga nisam znao, nisam krao” – a pokrao si sve štose ukrasti dalo?

…NASTAVITI ĆE SE

Iva Matijaško Degač


Pozdrav svima! Ja sam Iva i ja sam La Femme. Autorica APortala, maleni kotačić platforme Amazonke.com i jedna od urednica koja pomaže pri objavama. Pišem o svemu, svačemu, koječemu, ali mi je hit tema konfuzija misli u opisu žene, u opisu mene i svakodnevnih situacija. Izleti mi pokoja psovka, dvije, ali to sam ja. Mačkarica, majka, žena, bez cenzure i make up-a. Volim r’n’r, obožavam kada mi muž skuha kavu nedjeljom ujutro i ne volim kada mi je hladno. Za detaljnije informacije obratite mi se na portalu ponedjeljkom i petkom, jer moje priče su moj život, a “La Femme” je savršeno mjesto za pisanje o istom. Do sljedećeg proljeva misli, ljubi vas sve Iverica.

 


Iva Matijaško Degač

Rođena u gradu na četiri rijeke u kojemu živi i biva do dana današnjeg. Vječni anarhista, reformista, buntovnik – i to sve u ženskom rodu. Mačkarica i veliki prijatelj životinja, te pokojeg čovjeka. Voli prirodu, cvijeće i dobar stari r’n’r. Pisanjem se bavi od rane dobi, ali vrlo brzo lijepo izražavanje mijenja uličnim govorom,  jer po njoj “lijepe riječi su za djevice i malu djecu, a ja nisam niti jedno od toga dvoje odavna” – koliko ima istine u tome prepušta vama, jer malo tko uistinu ima pristupa njezinom biću, duši i pojavi. Škorpion po horoskopu koji dugo pamti, brzopotezna na jeziku i veliki ljubitelj ironije. Ona je Iva i ona je naša La Femme.

Comments

komentari

Protected by Copyscape