Kada te život zbuni… nazdravi mu!

Ako sam i mislila da ću ulicama Grada Zvanog Čežnja šetati opasana zidom Nedodirljivosti, sada sam sigurna da me krasila izvjesna doza ludosti, ako sam u tako nešto mogla povjerovati!

Kada sam doselila iz Provincije, jedina odluka koju sam nosila sa sobom kao što vitezovi nose svoje oklope, bila je da je ovo što kuca tamo negdje ispod vrata, a iznad želuca – samo moje! I da je ponosno kao Don Quijote i da voli svijet! I da smo nas dvoje sami sebi dovoljni!

A kada sam konačno pronašla svoje mjesto ispod plavetnila ovog Grada, počela živjeti u simpatičnom stančiću, pohvatala sve niti na poslu, pronašla topao krug ljudi i shvatila gdje se ispija najfiniji Napitak Koji Rješava Sve, a gdje najbolje pivo, Svemir mi je pokazao da je vrijeme da moj oklop spadne! Zašto bi, pobogu, bilo jednostavno?! Zašto bih šetala ulicama bezbrižna, bez slatkog Iščekivanja?! Zašto bi mi večeri bile ispunjene samo gledanjem u zvijezde?!

Znajući da ustvari i ne volim rutinu, Svemir mi je poslao klasično neodoljiv tresak, s dozom Ludosti koja je pošteno parirala mojoj. Iako toga očito nije bio svjestan, hod mu je odavao količinu Samouvjerenosti dovoljnu za čitav Grad.

Na moja pitanja odakle se stvorio i je li završio na ovoj planeti samo kako bi razbio moju sigurnu kolotečinu, dobivala sam samo potvrdne odgovore. U Honduras! Posljednje što mi je trebalo jest tresak čije bi oči mogle spaliti pola Grada, kada ne bi tako sigurno prodirale u moje! Gotovo sam zaplakala – bio je seksi na tako suptilan način!

Iznad moje glave odjednom su se počeli pojavljivati upitnici! Nisam ovo naručila iz kataloga Svemira! Nisam naručila čitav ovaj dan koji moram provesti s Njim, nisam naručila Njegovu Hrabrost ni Odlučnost da mi oduzme štit i sruši oklop! Nisam naručila pad koncentracije i nisam naručila količinu Zbunjenosti dovoljnu do sedamdesete godine života! Pa ipak, u iskrici jednog pogleda, shvatila sam – nije ni On! Onom zločestom dijelu mene, bilo je drago što se u ovom vrtlogu ne nalazim sama. U tom trenutku, to saznanje bilo mi je dovoljno da ustanem i – borim se protiv vjetrenjača. Razina Nepromišljenosti – iznad svake poznate razine!

Bitka je započela. Ispljuskale su me sve moje riječi, sva moja uvjerenja. Natjerale su me da priznam. Da dozvolim vatri u prstima da rasplamsa riječi i iznese ih na pozornicu mojeg postojanja, gdje će buknuti i spaliti sve mostove koji me spajaju sa životom koji poznajem. Pokazale su mi koliko opasno plešem u igri koja me zadesila nespremnu. Stvarale su slike, jasne i odrješite, izvodile intrigantan ples, čiju poruku sam savršeno razumjela, ali sam je istovremeno odbijala razumjeti. Pokazale su mi kakvo sam zrnce u suhom, pješčanom vrtlogu života. Pokazale su mi koliko znači jedan trenutak. Bile su bučne, uporne i tjerale su me na Bijes. Pokazale su mi svoja dva lica i inzistirale da biram. Pokazale su mi dva lica Grada koji obožavam. Njegove dvije priče. Kružile su i vrludale, u mojim očajničkim pokušajima da ih uhvatim i uredno spremim u ladice. Salijetale su me i smijale mi se. Kako sam uopće i mogla pomisliti da bih mogla izaći kao pobjednik iz bitke s čudesima unutar mog uma?!

Dani su prolazili, a bitka je, ipak, završila. Još uvijek zbunjena, ali spremna uskladiti se sa sobom i barem moralno pobijediti samu sebe – ovo je nova N. Ova se N. ne bori s vjetrenjačama, nego uživa u pogledu na njih.

I tako, izazvana neodoljivošću trenutaka koji su čekali da im otvorim vrata, jedna me večer u Malom Slatkom Mjestu vratila otprilike dvije stotine dana unazad. Gledajući u svjetla Grada ispred sebe, sama sam skinula štit. Bila je to večer koja je iz mene iscrpila sve što je iscrpiti mogla. Boca crnog vina urotnički me promatrala sa stola. Čak i ne volim crno vino. Ali ono predstavlja Strast, Žestinu, Nemir i Poriv da smrviš čašu u kojoj bi se trebalo naći. Sve ono što bijelo nikada neće predstavljati. Svladavši nagon za razbijanjem, samo sam ga natočila u čašu. Jednostavno kao što kiša pada na vlati trave. I nazdravila sam. Njemu i vrtlogu u kojem smo se našli.

NASTAVAK SLIJEDI…

N.R.


Nives Rog

N.R. za sebe kaže kako je često sapliću vlastite misli. Još se češće šali kako u njezinoj glavi stanuje mnogo ljudi, mnogo osobnosti. A onda se pita – šali li se doista?! Pisanje je, ipak, unutar raznolikosti njezine duše, nit koja čvrsto povezuje sve vidove njezine osobnosti. A kada ne želi biti smirena, glasna je i nasmijana, u društvu najdražih joj ljudi. Svi su oni dio nje i nepobitno zaslužni za sve što jest i sve što vjeruje da će biti. Zato, zahvaljuje Svemiru na šarenim krpicama od kojih je satkana. Jer, voli sebe baš takvu kakva jest! Lutalicu!

Comments

komentari

Protected by Copyscape