Maja Marić: Zvijezde su mi se posložile tako…

Jarac sam u horoskopu. Što znači da sam hladna, proračunata, materijalistica i cinik do neba i natrag. Imam i nekih pozitivnih crta, ali ih uporno ne mogu zapamtiti – redovno su to neke karakteristike koje mogu biti dobre, ali nisu nužno, poput ‘urođene sklonosti vođenju ljudi’ iliti ‘šefovanje’ iliti ‘problem s autoritetom’. Ovisi kako se uzme. Također, kao pravi jarac, mogu posvjedočiti o tome da još nisam upoznala osobu koja je jarac u horoskopu, a da mi to nije napomenula na ovaj ili onaj način. Sve, kao, ne vjerujemo mi u takve budalaštine, ali znamo kakva nas reputacija prati pa čisto da ljude pripremimo u dogledno vrijeme.

Redovno u razgovorima u kojima se raspravlja o nečijoj emotivnoj osakaćenosti, konverzacija prečesto završi smijehom i odmahivanjem rukom uz popratno ‘ma on ti je jarac, šta da ti kažem!’ I koliko god vam ja sada ovdje želim reći da horoskopu ne pridajem pažnju i da je to samo igra, hobi i dječja fasciniranost, ne mogu opet ne reći otvoreno da me ipak zbog nečega privlači. Previše rakova koje poznajem su emotivno preosjetljivi i previše vaga me dovede na rub ludila dok donesu odluku. Previše lavova su mi najbolji prijatelji na svijetu i vječno mi je fascinantno uočavati uzorak ponašanja u kojem oni, uz obostrano odobravanje, zasjednu na tron, a mi, jarci, se povučemo u pozadinu. Jer oni su zvijezde, a mi šefujemo iz pozadine. Razumijemo se bez riječi, ciljevi su nam isti, ali si nismo konkurencija. Nadopunjavamo se savršeno.
I koliko god ljudi doživljavaju horoskop s podsmjehom, ja sam sebi s godinama priznala da me, ustvari, baš intrigira i da ipak mislim da ‘ima nešto u tome’. Ne znam je li tome doprinijela dječja znatiželja koja je čitala bakine Stelle poskrivećki i posuđivala knjige o progonu vještica već u petom razredu ili se radi o običnoj ljudskoj sklonosti poganom. Nečemu iskonskom u nama. Nečemu što od nas zahtjeva da si neke stvari ‘objasnimo’ jer onda mislimo da nešto ipak kontroliramo. Pa makar gledali u životinjsku utrobu, pratili kretanje zvijezda ili tražili podznak u svom horoskopskom znaku. Kako god bilo, horoskop me uvijek zabavljao i nikada nisam bježala od toga.

Ne vjerujem u predviđanja budućnosti i horoskope na zadnjim stranicama tiskanih medija. Ne vjerujem u Saturne koju ulaze u kuću Merkura i promjene raspoloženja po danu u godini. Ali osnovni horoskop se previše puta pokazao kao vrlo dobar vodič kroz nečiji karakter. Previše puta u životu sam znala kako ‘ispraviti’ svoje ponašanje prema određenoj osobi – s obzirom na mjesec u kojem je rođena. Možda sam zatucana. Možda sakrivam pogane korijene. Možda mi jednostavno fali kliker u glavi. Možda nećemo nikada saznati.

Ali mi je nevjerojatno zanimljivo uočiti kako svi u sebi nosimo nešto pogano, nešto iskonski, naslijeđeno iz nekih prošlih vremena. Pomaže u zbližavanju s precima, zar ne? Možda uistinu u naslijeđe dobivamo mnogo više od DNK koda! A ja sam ona djevojčica koja je uvijek sa strahom, ali i gorućom znatiželjom gledala Crnog Ljepotana i divila se ciganskim kolima, ista sam ona djevojčica koja ne podnosi balkanski melos, ali na Bijelo Dugme je spremna pustiti suzu, ono sam isto dijete koje ne trepće dok gleda Hokus Pokus iako je preneraženo od straha. I dolazak jeseni najviše nam naglasi tu našu stranu – podsjeti na virenje iz sobe u kuhinju dok bakina susjeda gleda u šalicu kave. Pa čak i danas, često nam se familijarno omakne ako uočimo neki jasni oblik, da ga pokažemo.

Rado bih vam rekla da sam iznad toga i da se ne zamaram djetinjarijama. Rado bih vam rekla da sam svoju fascinaciju ‘poganim budalaštinama’ ostavila u srednjoj i nikada se više nisam osvrnula. Ali lagala bih. Ja sam ona koja će vam na datum rođenja odmah znati kojem znaku pripadate. Ja sam ona koja obilazi štand s tarot kartama jer me ‘vuče da ga naučim’. Ja sam ista ona koja nakon previše realnog sna zaviruje u sanjaricu i ona koja djetetu bira ime po mitskim likovima. I ne, nisam šenula umom, sve su mi i dalje na broju. To je samo onaj osjećaj da radite nešto tradicionalno, nešto što su toliki prije vas radili s vjerom. Onaj osjećaj da postoji nešto veće od nas i da nas povezuje na više razina. Uostalom, nije li beskrajno romantično razmišljati da dijelimo nešto s ljudima koji su rođeni u vrijeme kada su zvijezde bile posložene baš kao i kada smo se mi rodili?

Maja Marić


Maja Marić

Kraljevna na zrnu graška dugo je bila moja najdraža bajka iako nisam znala točno reći zašto. Uz Snježnu kraljicu i Sretnog princa nekako je uvijek dirala tu neku žicu duboko u meni. Divna krasna mila pametna kraljevna kojoj jednostavno UVIJEK nešto smeta! Nešto poput graška. Maleno i nebitno, reći će neki. Ali ne i kraljevna! A takva sam i sama – krunu sam zagubila negdje putem, ali ostao je taj vječni osjećaj iritacije. Iz tuđe perspektive tako sam vječno bila razmažena, čudna, ufurana cura koja pati od sindroma Marije Antoanete! Ja se jednostavno nisam obazirala i pronašla sam ispušni ventil – pisanje. O svemu i svačemu, o radostima i tugama, o bjesovima i čarolijama, o najmračnijim sferama. O majčinstvu i tetovažama, o glazbi i gastarbajterima. O smislu postojanja i ljubavi prema kavi. Osim ovog divnog portala, pronaći ćete me i na #misusovo blogu. A ja ću i dalje pisati uvijek i svugdje, baš u inat grašku! A ostali… pa – neka jedu kolače!

Comments

komentari

Protected by Copyscape