Moja Parižanka…

Zadnjih godina, tih kidanja kalendara i praćenja vremenskih kategorija ljudskosti naletio sam na mnoge žene s kojima sam krao komade tog istog slijeda kazaljki koje nesmotreno vire iz svih kuteva ovovjekovnog svijeta.

Bilo je tu raznih profila i ljubavnih priča, brodoloma i uspjeha, a ponajviše smijeha i podivljalih strasti izazvanih nekom neprikosnovenom silom nepoznatog oblika. Neki je zovu ljubav, ali to je zagonetka složenija od egipatskih mračnih prolaza u piramidama, opasnije od burmanske prašume divljih životinja. Držati se podalje od te zamke ključ je uspjeha svakog pothvata; problem je u tome što ljudi većinom na krivo vrijeme zađu u opasni zvjerinjak kojem se vidi samo vrh ledenog brijega.

Tako je bilo s mojom Parižankom, koju sam od milja zvao Lionne. Doduše, nije imala veze s Parizom, osim jedne slike, ali svojom pogledom i držanjem podsjećala me na lavicu, mladu lavicu željnu avantura i noći punih uzbuđenja po urbanoj džungli. Sve je počelo jednim slučajnim susretom na dosadnoj zabavi, par riječi i više stidljivosti u njezinim Neptunovim očima. Modra boja iskri iz očiju, prodorni pogled koji ulazi u tvoju glavu i zauzima položaj s namjerom daljnjeg napredovanja. Osjetio sam neki čudan vihor oko svoga čela, i predosjetio da će ova priča doživjeti neki nastavak. I tako, nakon nekoliko mjeseci spetljali smo se u tami jednog noćnog kluba, kada je krenula ta mala odiseja. Pokušao sam neki novi film, pokušao sam se odmaknuti od krvopija koje su mi popile i zadnji tren nade za nekim tko će se naći na kraju dana. Ali nakon fantastičnih divljih jutara požude, nakon šetnji po zagrebačkim noćnim ulicama, shvatio sam da je sve ovo uzalud. Osjetio sam povlačenje njezinih trupa iz mojih misli. Tamna strana moje samoće nije željela prinove, nije bilo vrijeme za novu bitku. Neprijatelj je kapitulirao uz manje gubitke, i tu sam joj izgubio svaki trag, nakon našeg rastanka u mome automobilu.

Dan za danom, sat za satom, nisam je se ni sjetio. Kao da ništa nije ni bilo. Ipak, na tren se probudila strast i ponovno smo se spojili, ali uzalud.

Ona je ovaj put naredila povlačenje jer je osjetila moju borbu koja se događala u građanskom ratu moje glave. Pucao sam po šavovima zbog svojih grijeha u prošlosti, zbog nesmotrenosti koja me koštala teških rana i dugog oporavka. Moja Parižanka, zanosnih nogu, sjevernog naglaska i ponašanja jedne dame s manevrima seljanke i južnog karaktera vlajske duše, nestala je iz mog života. Bio sam uvjeren da me mrzila, da je moju sliku gađala pikado strelicama i da je na spomen moga imena mijenjala temu. A ja kao ja, brzo sam našao neku drugu i nisam uopće ni pitao gdje je, a kamoli što radi.

Sve dok u vremenu mira, kada je moja glava pospremila ratne sjekire, lutajući i prisjećajući se svih ljubavnica koje su moje usne osjetile, sjetio sam svoje Lionne. Pogledao sam telefon, i gotovo odmah bez trzanja okrenuo njezin broj. Iznenađujuće čudno, prihvatila je moj poziv. Nije to bilo prihvaćanja radi reda, nego neko zagonetno i nadajuće da. Čim me je ugledala, nasmijala se i primila me u svoj zagrljaj. Osjetio sam kako me steže, i kako me priziva da ponovno budem njezin lik iz snova. Sjedila je obasjana suncem prve jeseni, više umorna nego naspavana, a njezina blijedo smeđa kosa prošarana baršunom lelujala je na vjetru terase gdje smo uvijek pili kavu. Upitnik kao da joj je stajao na čelu, zanimalo ju je što želim i zašto sam tu.

Obećao sam joj večeru i noć koja bi trebala biti isprika za sve ono što je bilo krivo, a ona je to prihvatila s velikim zanimanjem. Odmah sam podvukao crtu kod zamke ljubavi; želio sam da postanemo kao Carrie i Faca u seriji ‘Seks i grad’. Iako sam seriju gledao iz puke dosade, shvatio sam puno u razmišljanju prema ženama. Pa sam tako shvatio i svoju Parižanku. Neke bitke nisam dobio, ali vrijeme je da se pomirim s nekim neprijateljima koji mi to nikada nisu bili. Ona ne spada među ovaj kavez s kučkama, ona je moja mala slatka djevojčica čiji prijelaz prema mostu trebam otvoriti. Jer ipak, prema Parižankama se treba odnositi gospodski, makar nekad iz mene provirio ovaj svakodnevni gorštak koji uživa u svojoj samoći koju sada shvaća kao dar, a ne kao kaznu.

Nikola Vranjković


Nikola Vranjković

Zovem se Nikola Vranjković. Najčešće se odazivam na Nidžo. Hercegovac sa zagrebačkom adresom. Nepopravljivi Balkanac. Više pjesnik nego književnik, ali oboje kombiniram jedno kroz drugo. Više volim trenirku nego odijelo, zadimljenu krčmu od modernog kafića. Student, radnik, sportaš i posve (ne)normalan čovjek.

Ovdje me čitate u rubrici Iz Njegovog Kuta. Kako je u mom kutu? Saznajte…

Comments

komentari

Protected by Copyscape