Voliš li?

Voliš li jutra? Svjetlost i toplinu sunca koje te miluje po licu dok su oči još snene i napola otvorene? Ili pak kišu? Koja silovito pokušava doprijeti do tebe, no prozorsko staklo naglo zaustavlja njene kapljice i pretvara ih u jednobojni jesenski mozaik. Voliš li zvuk svojih koraka dok se polagano vučeš u novi dan? Miris kave koji se munjevitom brzinom upija u svaku poru tijela i duše? Pjesmu koju tiho pjevušiš da samog sebe ispratiš u naručje novih zadataka i obveza? Voliš li odraz u zrcalu kojeg svako jutro gledaš? Onako kriomice ili sasvim usredotočeno. Voliš li ono što te oči promatraju, kao nešto dosad nikad viđeno?

S kakvim izrazom lica se promatraš dok nastojiš upiti svaki detalj, uočiti i najmanju promjenu? Koliko maski imaš na raspolaganju svaki dan kada se moraš istrgnuti iz okrilja toplog doma i zakoračiti na ulicu na kojoj te više ne štite tvoja četiri zida? I imaš li ih uopće? Jesi li zadovoljan onim što vidiš dok se u žurbi osvrćeš za sobom da provjeriš ˝je li sve na mjestu i jesam li što zaboravio˝? Što uostalom imaš zaboraviti kada sebe poneseš u svijet?

Voliš li ono što te dočekuje vani? Pjesmu koja te pozdravlja s radija dok pališ auto? Čak ako i nije ona najdraža koju si do maloprije sam sa sobom pjevušio. Ili pak lica koja susrećeš dok ubrzano koračaš i nesigurno pogledavaš prema gore? Voliš li mjesto na koje te svako jutro noge nose? Voliš li i ondje miris kave? Lica koja ti se osmjehuju i pozdravljaju te? Neka srdačno, neka nezainteresirano. Voliš li se utrkivati s vremenom ili puštaš da sve ide polagano? Jesi li pritom zadovoljan onim što dobiješ, uzimajući u obzir koliko daješ? Uzdišeš li zabrinuto na najmanju prepreku ili se spretno s njom suočavaš, dok brige skladištiš za neke crnije dane? Možeš li uopće razlučiti crno i bijelo, bitno i nebitno? Ili ti je kompas razlučivanja ozbiljno poremećen? Voliš li poznata lica koja te pozdravljaju s pozadine mobitela dok zvoni? Nasmiješ li se i ti njima ili zbunjeno utišavaš poziv i govoriš ˝kasnije ću˝? Radiš li sve sada ili kasnije? Govoriš li sebi ˝mogu i hoću˝ ili ˝mogao bih, htio bih˝? Znaš li se suočiti sa samim sobom jednako kao sa svima drugima? Vidiš li jasno žarke boje i konture koje te okružuju ili je za tebe sve jednolično?

Izlaziš li ponovo na ulicu s osmijehom na licu ili zabrinuto pogledavaš oko sebe? Kamo sam ono pošao?

 Voliš li tu dozu umora koja te preplavljuje ili ju doživljavaš kao opterećenje? Jesi li zadovoljan odrađenim ili te muči teret neobavljenog? Ispunjava li te vrijeme provedeno sa samim sobom ili ga ti ispunjavaš da umakneš praznini? Cijeniš li vrijeme provedeno s najmilijima? Puštaš li srcu da čini svoje dok se razum odmara?

Voliš li ulice kojima noću koračaš? Osjećaš li mir koji te ne napušta čak ni usred najvećeg kaosa? Uspinješ li se zadovoljno stepenicama? Izlizanim od ljudi i vremena, ali tebi toliko dragima jer te na kraju dana ponovo čeka sigurna luka. Ulaziš li zadovoljno kroz ona vrata koja su te ujutro ispratila? Čak i onda kada te iza njih nitko ne čeka. Smiješ li se sam sa sobom na kraju dana dok te nitko ne gleda? Ili zamišljeno oko sebe pogledavaš?

Voliš li odraz u zrcalu kojeg svaku večer gledaš? Onako kriomice ili sasvim usredotočeno. Voliš li ono što te oči promatraju, kao nešto dosad nikad viđeno? Odlažeš li maske da se i one odmore prije nego svane novi dan? Imaš li ih uopće?

Voliš li sebe prije nego sklopiš oči i dopustiš mislima da odlutaju daleko i da se odmore. Od tebe.

Znaš li?

Možeš li?

Ana Skelin


Amazonke.com

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Komentari

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete