Marija Klasiček: Kvragu i tuđe mišljenje!

Mnogi ljudi ne vole promjene. Boje ih se i osjećaju se nelagodno ako se nešto van njihove kontrole, pomakne u svemiru kojeg su si posložili da im bude komforan. I sama sam bila takva. Nisam voljela ni baciti pogled van te zone komfora, jer van nje je bio svijet i ljudi. Ljudi koji su drugačiji, ljudi koji osuđuju… a onda, shvatila sam da je mišljenje kao šupak – svatko ga ima. I nije važno. Živim ionako zbog sebe. I tu sam se počela mijenjati.

Jesam priznajem. I tebi koja si me napala da nisam više ista. I samoj sebi.

Promijenila sam se. Nemam više 20 godina i ne vjerujem u bajke. Znam da sama gradim svoj život i svoj put i da moji izbori često znače bolne rastanke. Znam da ljudi dolaze i prolaze. I da ih ne možemo zaustaviti ma koliko ih voljeli i koliko nam bili dragi. To je jednostavno prirodni zakon. Kozmos je tako zamišljen.

Život mi ponekad ionako liči na smjenu godišnjih doba. I divno je kad je netko naše proljeće, ali moramo prihvatiti da ponekad ljudi moraju postati naše jeseni.

A okus promjene, njene boje i oblici, nikome nisu laki. Ni nama koji odlazimo, ni onima koji ostaju.

Možda da pojasnim…

Koliko god nam netko bio važan, moramo shvatiti da u nekom trenutku kad se u nama pokrenu neke stvari, neke spoznaje i želje da rastemo – ti ljudi odlaze. Previše su navikli na staru verziju nas. Isprva koliko god im se sviđalo što mijenjamo možda posao ili adresu, partnera ili boju kose, s vremenom će pokazati da ih naša želja za promjenom plaši. Poremetila je mirnu vodu njihove komforne zone i više se ne osjećaju udobno s nama. Ne znaju što od nas mogu očekivati.

Postanu paranoični, prestrašeni i svadljivi ili se naprosto udalje jer više ne dijelimo iste interese. Jednostavno kao da egzistiramo na različitim valnim duljinama i naši se kozmosi ne susreću.

Neki će reći da je to put samospoznaje. Put u kom biraš sebe i pripadnost sebi, a ne površinska prijateljstva ili ljubavne veze. Drugi će reći da si otkrio neke univerzalne zakone po kojima putuješ ka višoj svijesti, tj. višoj vibraciji i sve što ne egzistira na toj vibraciji, jednostavno prirodno otpada iz tvog života. A to odvajanje može biti bolno.

I tebi i onima koji ostaju bez tebe. Bez tebe u tvojoj staroj verziji.

Ali to ne znači da trebaš odustati, jer čovjeka ne ispunjava pusto egzistiranje u zoni komfora. Ispunjava ga stanje sreće i zadovoljstva sobom i postignutim ciljevima, a to je moguće samo van komforne zone. S druge strane straha. Izaći iz zone komfora znači pobijediti sebe, opet i iznova. Znači dozvoliti si da ljudi odu, da bi u naše živote došli novi, koji će nam pomoći da se izgradimo i mi ćemo pomoći njima.

Zapravo je jednostavno, ako želiš uzgajati kukuruz, to nećeš moći u gradu, morat ćeš odseliti negdje na selo i kupiti oranicu. Tako je sa svime. Ne možeš studirati fiziku na fakultetu za jezikoslovlje. Moraš se otisnuti dalje i pronaći svoje mjesto.

Da to je promjena. Ona zahtjeva da se pomakneš s mjesta. I zahtjeva odricanje. Zahtjeva da se suočiš sa sobom i svim svojim strahovima koji su te sputavali do tog trenutka. I zahtjeva rastanke. Prekide dugogodišnjih odnosa. Ako želiš ljubav i sreću, nećeš je naći u dugoj vezi ili braku u kojem se svakodnevno svađaš s partnerom i ne možeš se više sjetiti nijednog lijepog zajedničkog trenutka.

Selidba u drugi grad ili državu znači ljutnju prijatelja i rodbine, ali ti moraš ići za onim što te vuče, jer inače nećeš pronaći vlastito ispunjenje.

I moraš shvatiti da nikome ne duguješ ništa. Objašnjenja onima koji ne žele da ideš za svojim snovima, ionako neće značiti ništa. Oni će tražiti način da te razuvjere i obeshrabre. Zbog toga kad se jednom otisneš na taj put, nemoj nikome mnogo govoriti. Samo radi onako kako ti govori tvoja intuicija.

I kad mudro zaključe da si se promijenio – kažeš: Da, jesam. Možda trebaš i ti.

Reci to ponosno i glasno. I nastavi ići svojim putem. Vjeruj mi, ljudi te nikad neće poštovati zato što spuštaš glavu i radiš onako kako njima paše, niti će se ikada istinski veseliti zbog tvog uspjeha. Poštovat će te u trenu kad napraviš najbolje za sebe i odeš svojim putem, jasno pokazujući da te nije briga da li odobravaju ili ne.

Dokle god ideš tom svojom stazom, radeći dobro i ne šteteći drugima, zar je važno tko se slaže ili ne? Zar je važno što se ljute i što protestiraju?

Ili je važan onaj feeling iznutra, koji je toliko moćan da se ni za milijun dollara ne bi vratio nazad?

Mislim ionako da odgovor znaš. A ja? Sad je već jasno – promijenila sam se. I nije mi žao što drugi ne mogu živjeti s tim. Žao mi je samo što nemaju hrabrosti ići za svojom srećom.

Marija Klasiček


Marija Klasiček

Autorica, kolumnistica i nagrađivana umjetnica, Marija je vlasnica portala Amazonke.com i glavna urednica. Svoju ljubav prema umjetnosti, spojila je kroz pisanu riječ i note. Uz to što potpisuje sva svoja glazbena djela, aktivno sklada i za mnogobrojne estradne umjetnike. Za sve što napiše kaže: “To je napisao život… nisam ja.” 

Komentari

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete