Mnogi ljudi ne vole promjene. Boje ih se i osjećaju se nelagodno ako se nešto van njihove kontrole, pomakne u svemiru kojeg su si posložili da im bude komforan. I sama sam bila takva. Nisam voljela ni baciti pogled van te zone komfora, jer van nje je bio svijet i ljudi. Ljudi koji su drugačiji, ljudi koji osuđuju… a onda, shvatila sam da je mišljenje kao šupak – svatko ga ima. I nije važno. Živim ionako zbog sebe. I tu sam se počela mijenjati.

Jesam priznajem. I tebi koja si me napala da nisam više ista. I samoj sebi.

Promijenila sam se. Nemam više 20 godina i ne vjerujem u bajke. Znam da sama gradim svoj život i svoj put i da moji izbori često znače bolne rastanke. Znam da ljudi dolaze i prolaze. I da ih ne možemo zaustaviti ma koliko ih voljeli i koliko nam bili dragi. To je jednostavno prirodni zakon. Kozmos je tako zamišljen.

Život mi ponekad ionako liči na smjenu godišnjih doba. I divno je kad je netko naše proljeće, ali moramo prihvatiti da ponekad ljudi moraju postati naše jeseni.

A okus promjene, njene boje i oblici, nikome nisu laki. Ni nama koji odlazimo, ni onima koji ostaju.

Možda da pojasnim…

Koliko god nam netko bio važan, moramo shvatiti da u nekom trenutku kad se u nama pokrenu neke stvari, neke spoznaje i želje da rastemo – ti ljudi odlaze. Previše su navikli na staru verziju nas. Isprva koliko god im se sviđalo što mijenjamo možda posao ili adresu, partnera ili boju kose, s vremenom će pokazati da ih naša želja za promjenom plaši. Poremetila je mirnu vodu njihove komforne zone i više se ne osjećaju udobno s nama. Ne znaju što od nas mogu očekivati.

Postanu paranoični, prestrašeni i svadljivi ili se naprosto udalje jer više ne dijelimo iste interese. Jednostavno kao da egzistiramo na različitim valnim duljinama i naši se kozmosi ne susreću.

Neki će reći da je to put samospoznaje. Put u kom biraš sebe i pripadnost sebi, a ne površinska prijateljstva ili ljubavne veze. Drugi će reći da si otkrio neke univerzalne zakone po kojima putuješ ka višoj svijesti, tj. višoj vibraciji i sve što ne egzistira na toj vibraciji, jednostavno prirodno otpada iz tvog života. A to odvajanje može biti bolno.

I tebi i onima koji ostaju bez tebe. Bez tebe u tvojoj staroj verziji.

Ali to ne znači da trebaš odustati, jer čovjeka ne ispunjava pusto egzistiranje u zoni komfora. Ispunjava ga stanje sreće i zadovoljstva sobom i postignutim ciljevima, a to je moguće samo van komforne zone. S druge strane straha. Izaći iz zone komfora znači pobijediti sebe, opet i iznova. Znači dozvoliti si da ljudi odu, da bi u naše živote došli novi, koji će nam pomoći da se izgradimo i mi ćemo pomoći njima.

Zapravo je jednostavno, ako želiš uzgajati kukuruz, to nećeš moći u gradu, morat ćeš odseliti negdje na selo i kupiti oranicu. Tako je sa svime. Ne možeš studirati fiziku na fakultetu za jezikoslovlje. Moraš se otisnuti dalje i pronaći svoje mjesto.

Da to je promjena. Ona zahtjeva da se pomakneš s mjesta. I zahtjeva odricanje. Zahtjeva da se suočiš sa sobom i svim svojim strahovima koji su te sputavali do tog trenutka. I zahtjeva rastanke. Prekide dugogodišnjih odnosa. Ako želiš ljubav i sreću, nećeš je naći u dugoj vezi ili braku u kojem se svakodnevno svađaš s partnerom i ne možeš se više sjetiti nijednog lijepog zajedničkog trenutka.

Selidba u drugi grad ili državu znači ljutnju prijatelja i rodbine, ali ti moraš ići za onim što te vuče, jer inače nećeš pronaći vlastito ispunjenje.

I moraš shvatiti da nikome ne duguješ ništa. Objašnjenja onima koji ne žele da ideš za svojim snovima, ionako neće značiti ništa. Oni će tražiti način da te razuvjere i obeshrabre. Zbog toga kad se jednom otisneš na taj put, nemoj nikome mnogo govoriti. Samo radi onako kako ti govori tvoja intuicija.

I kad mudro zaključe da si se promijenio – kažeš: Da, jesam. Možda trebaš i ti.

Reci to ponosno i glasno. I nastavi ići svojim putem. Vjeruj mi, ljudi te nikad neće poštovati zato što spuštaš glavu i radiš onako kako njima paše, niti će se ikada istinski veseliti zbog tvog uspjeha. Poštovat će te u trenu kad napraviš najbolje za sebe i odeš svojim putem, jasno pokazujući da te nije briga da li odobravaju ili ne.

Dokle god ideš tom svojom stazom, radeći dobro i ne šteteći drugima, zar je važno tko se slaže ili ne? Zar je važno što se ljute i što protestiraju?

Ili je važan onaj feeling iznutra, koji je toliko moćan da se ni za milijun dollara ne bi vratio nazad?

Mislim ionako da odgovor znaš. A ja? Sad je već jasno – promijenila sam se. I nije mi žao što drugi ne mogu živjeti s tim. Žao mi je samo što nemaju hrabrosti ići za svojom srećom.

Marija Klasiček

Prije je ovdje pisalo što sve radim, gdje sam sve uspješna, ali uspjeh je relativan pojam zar ne?

Pišem jer volim pisati, jer je to svijet u kojem sama krojim pravila, jer mi je to ponekad bijeg a ponekad odušak. Moja terapija.

Ako ti se sviđa, drago mi je. Ako ne i to je okej. Nismo svi za iste stvari 🙂

Komentari