Nela Baričević: Djevojčica koja je čuvala granicu Istoka i Zapada…

Iskusila sam oboje. I Istok i Zapad. Produkt sam nedozvoljene ljubavi, neodvojive vjere koja se nije imala pravdati ničim doli osjećajima. Muslimani na jednoj strani. Katolici na drugoj. Prva je strana mamina. Druga tatina. Devedesete. Rat. I moje uplakane, srneće oči koje su najranije riječi na površinu iznosile suzama duše. Još naprosto bijah premalena da bih rukom ispisivala što mi bi položeno u srcu, a osjećah da mi duša svakim ispaljenim metkom desetljeće stari i da što nosim ispod kože moram podijeliti sa svijetom.

Moja vam majka u svojemu imenu nosi mir. Moj vam tata u svojemu zoru nosi iako ju slijedom političkoga metka nije vidio od ožujka 1991. Moj mjesec. Mjesec u kojemu sam rođena. Mjesec u kojemu je moja joker karta, moj apsolutni AS, zauvijek zaklopio svoje oči. Godinama se tješih da je uslijed umora samo čvrsto zaspao. Naivnog li bića…

Ostah kao dijete koje čuva granicu Istoka i Zapada. Ostah kao ono što bi J.K. Rowling nazvala Princezom miješane krvi, a nositi tu titulu sve je samo ne povlastica.

Saživjela sam s obije kulture, no prečesto me društvo šamaralo svojim konzervativizmom. Imala sam slobodu, no u to se doba nisam osjećala osobito slobodnom. Danas aktualni Lidlići, tada su bili Muslići. Zbilja ne shvaćate kako znam?

Uslijed sam se tatine smrti pomirila s oba Boga. Na policama sam, kako bi pobrisala prašinu, podjednako posezala za Kur’anom i Biblijom. I danas to činim. Slavila sam i Bajrame i Božiće. Davila se u halvi, baklavi i hurmašicama, a potom, kao svako dijete, trčala pod bor potražiti svoj poklon. I danas to činim.

Voljela sam Djeda Božićnjaka toliko da mu se i danas veselim zbog mirisa kojega unosi u dom, ali i zbog obiteljskog druženja. S majkom sam sijala pšenicu. Postavljala jaslice pod bor, da bi potom s bratom lovila svaki trenutak kad smo bili izvan njena vidokruga da provjerimo u kojem je od svojih skrovišta ovoga Božića sakrila poklone. Za Uskrs sam bojala pisanice. Znala sam se i propisno pomoliti. Naučila me baka. I neka je.

Ispraćala sam svoga didu u džamiju. Darivala njega i nanu za Bajram obasipajući ih svojim poštovanjem praćenim ciglicom kave, kilogramom voća i novim, udobnim papučama. I oni su me poučili svojim molitvama. Oni koji ih i sami redovito slaše onome koji je iznad neba. Ponad nas. I neka su.

Djevojčica sam koja je čuvala granicu Istoka i Zapada. Ona djevojčica koja je sate vjeronauka u nedostatku etike provodila s dva dječaka na hodniku. Djevojčica koja je nebrojeno puta objašnjavala zašto joj mama ima tako neobično ime i zašto neće primiti sveti sakrament. Djevojčica koju su učitelji preskakali pitati što je dobila za Božić i ona djevojčica koja je veoma rano uočila da se takvo što djecu ispitivati ne bi trebalo. I nije to bilo samo do Istoka i Zapada. Možda je više bilo upravo do, aktualnih, Lidlića i Armanića.

U mojoj se obitelji drugačije voli.
Ne brojeći krvna zrnca.
Ne mareći za naglasak i podrijetlo.
Ne otvarajući novčanik.

I nekoć se u mojoj obitelji drugačije voljelo. Nije se posezalo za svetom knjigom da se provjeri što Bog nalaže. Posezalo se za svojom nutrinom. Pa se i griješilo i učilo. Provjeravalo se u intimi svojoj s dušom svojom. Božji su se naputci „čekirali”  gledajući više svoj odraz u ogledalu, a ne upijajući sitna i jedva vidljiva, a još teže djetetu razumljiva slova na lagano posivljeloj podlozi mirisa prošlosti.

Iskusila sam oboje. I Istok i Zapad. A Boga nisam našla ni na jednoj od tih strana svijeta. Istok me bolio svojom odrešitošću i zatvorenošću, zavodio me tradicijom svojih mirisa i okusa, podsjećao me na sebe mojim gustim, ugljen-crnim obrvama. Zapad me bolio svojim nesluhom i sebičnošću, zavodio me prilikama i fiktivnim rušenjem fizičkih granica, podsjećao me mojim izletima u neposluh koji se ovdje, ponovno tek fiktivno, tolerirao.

Iskusila sam oboje. I Istok i Zapad. A Boga nisam našla među koricama niti jedne od dvaju spomenutih svetih knjiga. Našla sam ga kroz sićušne gejzire svakodnevna života kao najnesebičnijih oblika i odlika sreće. 

potpisuje N.B. (Nela Baričević)


Nela Baričević

Vjerujem da ste to već masu puta čuli, no ja Nela, uglavnom udobno skrivena iza svojih inicijala, zbilja pišem od kada znam za olovku u svojoj ruci. Uostalom, zbog ljubavi spram pisane riječi diplomirah novinarstvo. Paralelno pisanju dužih djela, uživam pišući kraće priče kako za kolumnu koju upravo čitate, tako i za različite natječaje. Jedan me od njih odvodi u Otzenhausen gdje širim svoj krug zaljubljenika u književnost. U stvaranju su mi, osim olovke, temeljno oruđe osjećaji i sjećanja. Kažete od njih se ne živi? Slažem se. Ne živi se od njih, već zbog njih… Ne vjerujete li, zavirite u moja ispisana lutanja na FB stranici koju vodim, a naći ćete ju upišete li: “potpisuje N.B.”

Comments

komentari

Protected by Copyscape