…najsigurnije vrijeme za biti čovjekom…

Zbog koga ili čega smo se pogubili i izgubili međusobno u prijevodu? Vrijednosti življenja, duše i sna smo zaboravili, dok se kitimo lažnjacima i osmjesima koji koštaju milju kuna. Umjetnih zubala, sisa i guzica molimo se Svemiru samo da nas prihvate. Da se zaljube u nas savršeno nesavršene. Da ne budemo u košu Lidlića, Šparića, Plodinića i ostalog jada ovozemaljske realnosti. Jesmo li zbrazdili kolektivno ili nam je ta odsutnost razuma nametnuta poretkom u društvu, planeti, svemiru?

Moje najranije djetinjstvo je obilovalo srećom i veseljem. Dedinim trešnjama, tatinim rukama i maminim osmjehom (koji je bacao osmjeh na svakog slučajnog prolaznika koji bi je čuo, sreo, uočio, zavolio). Bilo je to vrijeme neke druge dimenzije. Mora i ljeta, Korane i Foginovog, Igri bez granica 90-e, sladoleda od tete Piršić i dugih šetnji po promenadi. Došao je rat i sve je nestalo. Sve je otišlo, sigurnost sam ostavila u osamdesetima tati u čvrstim rukama, mami u najljepšem pogledu boje najdubljeg Irskog jezera, sestri u leksikonu prepunom uspomena (u tipu, citiram „Ivin najdraži pjevač je Majkl Đekson“). Rat je završio, ali ja i dalje ne osjećam sigurnost. I dalje se bojim. Ljudi, psihopata, sociopata, oružja, granata, atomskih bombi, ajkula, drakula i ninđi kornjača. Nemam povjerenja u nikoga kao što sam tada imala u svakoga na koga sam naišla hodajući sama do samoposluge po kruh P-e (op.a., skračeni naziv za Pokupski kruh) i mlijeko u vrećici. Svi su znali čija sam i ja sam znala da znaju, jer sam i ja poznavala njih. Grad je bio grad. Nije bilo „dotepenaca“, nije bilo nekarlovčana. Samo grad i mi. Mi i grad i sigurnost osamdesetih koja mi nedostaje. No, je li uistinu to bilo tako samo u osamdesetima ili…?

Danas je jedna moja poznanica na jednoj od mnogobrojnih društvenih (cyber nadasve) mreža objavila video koji me je doslovno pokosio. Sami naslov kaže – ovo je najsigurnije vrijeme za biti čovjekom – a, meni prvo padne na pamet „Je rajt samo ako imaš dozvolu za gan!“. No, ja kao ja otvorih video, da se ako ništa drugo nasmijem, a kad ono…par minuta tišine, šoka i ushita u rangu prosvjetljenja. Mi uistinu živimo u najsigurnijem vremenu, ali nam ga konstantnim ispiranjem mozga pokušavaju oteti; nametnuti nam nepostojeći strah; isprati vrijednosti koje su gradili mnogi prije nas, samo zbog vođenja idejom  Julija Cezara „Divide et impera“ (ili da prevedem za one koji ne znaju – „ZAVADI PA VLADAJ“). Odlična metoda medijske obmane, strah kao primarni receptor u našim glavama i potencijalni atomski bum koji nam prijeti svake sekunde ključ su uspjeha onih koji žele kontrolirati našim umovima, tijelima i na kraju dušama. Ovoga puta se i sam Vrag čudi genijalnoj metodi koje se nije dosjetio on, već onaj ispod njega. Čovjek u odijelu. Metodi manipulacije cijelom populacijom homosapiens vrste na čitavoj planeti –utjeraj im strah u kosti da ih možemo lakše (po)jesti.

Mislite da je Đed Bloger postao bloger vlastitom voljom? U najbolje vrijeme za pokoru?  Ili da je naziv Lidlić krenuo baš iz usta neke mame (ok, lako moguće, ali ipak zamislimo da nije i postoji li uopće mogučnost da nas spinaju i s ovakvim forama)? Koliko ovisimo o medijima, koliko ovisimo o lažnim prijenosima informacija koje su ili zastarjele ili spineri koji se koriste kao tizeri za otvaranje, klikanje, likeanje i zaradu? Ne budite naivni, probudite se i pogledajte oko sebe. Vidite li svoju obitelj, prijatelje, grad u kojemu živite ili neprijatelje, ubojice, mržnju i pakao ovozemaljski? Vjerujem da vidite svoje drage blizu sebe i da se poput mene i svih normalnih trudite osigurati sretan i siguran svijet u kojemu nema podjela, rata, diverzija onih u odijelima (koji zaboravljaju da nisu Boško Buha) i da se trudite živjeti čim zdravije svaki dan dok želite isto to zdravlje onima koje volite. Ne budite guske u magli. Izdignite se iznad lažnih propagandi i osvijestite se.

Jeste li se ikada pitali tko osim ovih u odijelima drži svjetski monopol, a da nisu masoni, gušteri iz svemira i ostali iz te ekipe zavjerenih likova? Jeste li se pitali tko nas to tretira kao stoku sitnog zuba? Tko nas to nudi najfinijom travom u zamjenu za svaki dio naše egzistencije, našeg života, pa čak i duša koje ni Vragu više nemaju vrijednost?

Nije Vam sinulo? Nije vam upalilo lampicu iznad glave? Meni je, odavna i odavna se borim protiv njih – banke! Jeste li znali da niti jedna banka regionalnog imena nije od zemlje u kojoj je nastala? Niti jedna hrvatska banka nije hrvatska, već je u vlasništvu stranih ulagača. Sve je to jedna zakulisna igra u kojoj smo mi na žalost marionete. Problem nastaje kada se lutkice probude i zapitaju „Zašto ste mi zavezali i ruke i noge i tjerate me da plešem kako vi želite?“ – tada nastaje panika u tim redovima „lutkara današnje civilizacije“ – tada kreče akcija „Sij strah“ i tada nas nekolicinu koji ne šutimo sustavno mlate po leđima. Ja stojim i dalje. Krvavih ruku i polomljenih kostiju i smijem im se u facu. Ne možete vi toliko mlatiti koliko ja mogu pričati i širiti ideju o buđenju. Jednog po jednog buditi iz Borg sna i osvijestiti. Podignuti na noge. Utješiti, obrisati rane i uspraviti kičmu za dalje. Jedan možda nije puno, ali svaki sljedeći čini mnoštvo.

Svaki koji stane na tren i umjesto crnila ružnih vijesti koje ih zalijepe za televizije i kaučeve otvori prozor svog stana i udahne zrak grada u kojemu živi. Svaki koji stane na tren i umjesto trollanja ispod neke objave ne napiše ništa, već se zaustavi na vrijeme ugasi komp i pročita knjigu. Svaki koji vidi osmjeh na licu žene koju vidi po prvi puta u životu na ulici i pomisli „koliko je samo lijepa“ bez da analizira krvna zrnca, nacionalnost, vjeru i ostala „moderna govna“ – meni znači. Svaki na kojeg utječem, bilo provokacijom, bilo psovkom (koju morate mi priznati danas nisam upotrijebila NITI JEDNOM – za sve one koji misle da psujem, jer mi nedostaje riječi jedan mali hint – meni nikada ne nedostaje riječi, ne budite naivni i po tom pitanju) ili čak i ovakvim tekstom – meni je bitan. Jer, ima dovoljno razuma da dalje istraži sam i uoči ono što sam ja uočila danas – svijet je uistinu postao  najsigurnije vrijeme za biti čovjekom, jer se polako budi iz sna i kreče u povratak sebi i životu kakav zaslužuje, a to je onaj dostojan čovjeka – bez rasa, vjera, nacionalnosti i mržnje.

 

 

Možda je utopijski za neke, ali za mene je realno da realnije ne može biti. Do sljedećeg puta, ostanite mi dobri i pametni…

Iva Matijaško Degač


 

Born this way in autumn ’84…

 

 

 

 

 

 


Iva Matijaško Degač

Rođena u gradu na četiri rijeke u kojemu živi i biva do dana današnjeg. Vječni anarhista, reformista, buntovnik – i to sve u ženskom rodu. Mačkarica i veliki prijatelj životinja, te pokojeg čovjeka. Voli prirodu, cvijeće i dobar stari r’n’r. Pisanjem se bavi od rane dobi, ali vrlo brzo lijepo izražavanje mijenja uličnim govorom,  jer po njoj “lijepe riječi su za djevice i malu djecu, a ja nisam niti jedno od toga dvoje odavna” – koliko ima istine u tome prepušta vama, jer malo tko uistinu ima pristupa njezinom biću, duši i pojavi. Škorpion po horoskopu koji dugo pamti, brzopotezna na jeziku i veliki ljubitelj ironije. Ona je Iva i ona je naša La Femme.

Comments

komentari

Protected by Copyscape