Gledala sam u njega očima prestrašene srne, srce mi se spustilo negdje u pete i htjelo zauvijek napustiti tijelo, dok je mirno, s onim svojim uvijenim smiješkom šetao prema meni preko predvorja.

Na sebi je imao nacističku uniformu. Kako pobogu? – pomislila sam dok mi je mozak radio ubrzano i pokušavao shvatiti da je ovdje i da je živ i da je… u krivoj uniformi. Ali živ! Živ je. Poželjela sam pojuriti prema njemu, ali me pretekao približivši se i upijajući mi pojavu kao da mu život o tome ovisi, a onda se uozbiljio. Neka sjena proletjela mu je licem i oči izgubile svoj bljesak.

– Vjerojatno je red da Vam čestitam madam. – izgovorio je cinički dok sam ja i dalje gledala u njega bez mogućnosti da udahnem. Skamenjena i šokirana. Kraj njega je stajao Jozef gledajući me podrugljivo.
– Moj vjenčani dar Mila. – izgovorio je kao da mi donosi nagradu.

Ispred mene stajao je čovjek kojeg volim, uskrsnuo iz mrtvih s prezirnim pogledom i drskim držanjem, rame uz rame s čovjekom kojeg sam mrzila više no ikoga na svijetu.

– Čestitam lupežu, lupio je Jozefa po ramenu i nonšalantno me oficirski pozdravio uz naklon i posprdni smiješak pa se okrenuo za 180 stupnjeva i odmarširao hladno iz predvorja.

Osjetila sam da mi čajnik klizi iz ruke i da se nekako naglo prostorija oko mene počela svijati, zatim sam osjetila mirnu hladnoću poda kako se sljubljuje s mojim licem i nehajno zatvorila oči.

Ovo ne može biti istina. – pomislila sam.

– No Jozef, što ste očekivali da će se dogoditi? – derala se tetka, nimalo impresionirana njegovim vojničkim statusom i držanjem.

Kapci su mi se podigli sami od siline njene dernjave i vidjela sam je kako mu se unosi u lice, dok su joj oči prijeteće sijevale. Okrenula se i posegnula za svojom tabakerom, izvukla jednu cigaretu koju je ranije smotala, pripalila, udahnula dim duboko, a zatim se ponovno okrenula prema njemu.

– Vi dobro znate da sam upoznata sa svime što ste učinili mojoj nećakinji, ali ovo zvjerstvo sad? Ovo je iznad svih zloba koje sam u životu vidjela!
– Madam, jedino što Vas sad drži na životu je činjenica da ste joj rod, ali nemojte da Vas to uljulja u lažni osjećaj sigurnosti! – odbrusio je posprdno i podigao bradu.
– Mene na životu održava nešto drugo, a Vaša uniforma mi ulijeva samo želju za povraćanjem. Budite uvjereni Jozef da će i ovaj rat završiti a ja ću opet stajati na pobjedničkoj strani, a Vi… vi nećete stajati! Vas će proždirati crvi!

Promeškoljila sam se osjećajući nelagodu ukočenosti u vratu pa su njihovi pogledi zastali ukršteni na mome licu.

Mila, kako si? – progovorila je tetka, ali ja nisam mogla progovoriti. Moj um znao je samo da je Toni živ. Živ je i prvo što je saznao, bila je činjenica da sam udana za nacističko smeće. Osjetila sam kako mi se oči pune suzama, ali sam ih otresla praveći se da se pridižem u krevetu. Nisam se više nalazila u onoj odurnoj hotelskoj sobi.

Prostorija oko mene bila je kraljevski uređena, s visokim svodom i velikom zrcalom u kutu, stolićem s ogledalom i mnoštvom parfema. Koje rasipništvo – pomislila sam.

– Još jedan vjenčani dar. – izgovorio je Jozef, klizeći s desne strane kreveta, naginjući se prema meni i ljubeći me u obraz. Nisam ni trepnula, nisam ga ni doživjela. Moj mozak radio je ubrzano a srce kucalo ritmom divljih bubnjeva.
– Novi dom pretpostavljam? – izgovorila sam hladno.
– Kurija je uređena samo za nas.
– Kurija?
– Tako je Mila.

Nisam progovarala. Smatrala sam bahatim što si je Reich dozvoljavao preuzimati vlastelinstva i dvorce i preuređivati ih za svoje potrebe, darujući ih svojim oficirima kao da su igračke.

Zatim smo čuli kucanje na vratima.

– Herr Komandant, isprike. – uletio je neki naivni balavac u sobu, visoko podignute ruke i pogleda uprta u nigdje.

Isprani mozgovi, zatupljena i zauvijek izgubljena mladost.
Jozef je zakoračio prema njemu, dok me krajičkom oka promatrao. Reci. – obratio se mladiću.

– Herr Komandant, službeno je. Proglašena je NDH. Poglavnik Vas hitno poziva u Zagreb zbog daljnjih dogovora.

Početak kraja. – pomislila sam.

Nastavit će se…

Marija Klasiček

Prije je ovdje pisalo što sve radim, gdje sam sve uspješna, ali uspjeh je relativan pojam zar ne?

Pišem jer volim pisati, jer je to svijet u kojem sama krojim pravila, jer mi je to ponekad bijeg a ponekad odušak. Moja terapija.

Ako ti se sviđa, drago mi je. Ako ne i to je okej. Nismo svi za iste stvari 🙂

Komentari