Treptaj oka

Davno sam si obećala da nikada neću,
biti pokorna i tiha,
spuštati glavu i gutati suze.
Prilagoditi se tebi, svijetu, ikome
samo da bi me voljeli?
Da bi odobravali.

Kome takva lažnost treba?
Zar se živi od tuđih hvalospjeva?
Zar tuđe je tapšanje po ramenu,
neka vrijednost,
neko mjerilo?

Ma briga me!
Vrisnut ću opet!
Briga me što nitko ne odobrava,
briga me što ne živim kako bi htjeli.
Samo treptaj sam oka ovdje,
samo treptaj me oka od vječnosti dijeli.

I po svom ću,
ma neka je grešno,
neka je krivo
ali je moje.
Tvrdoglavo stupam,
makar gola na vjetru,
ispod kože mi ionako ne vide.

Ne vide me,
ni moje snove
ni dušu što mi u očima živi,
vide samo što bi htjeli,
što uspjeli nisu
i svi su im krivi.

Marija Klasiček

Komentari

Marija Klasiček

Prije je ovdje pisalo što sve radim, gdje sam sve uspješna, ali uspjeh je relativan pojam zar ne? Pišem jer volim pisati, jer je to svijet u kojem sama krojim pravila, jer mi je to ponekad bijeg a ponekad odušak. Moja terapija. Ako ti se sviđa, drago mi je. Ako ne i to je okej. Nismo svi za iste stvari :)

You May Also Like