Nela Baričević: Dušo, duše trebaju konačno zbogom…

Ona.

Nježan nanos omiljenog rumenila. Kap-dvije fejk hypnotic parfema. Crna haljina pristojne dužine. I najlonke. Obavezno najlonke. Srce u grudima? Tu je. Kuca. Za sad se ne trudi iskočiti. Žena hrabrost kao omiljenu masku, paralelno namještanju haljine pred ogledalom, skuplja u svoja četiri zida.

Katkad mi se čini da sve vrline ovoga svijeta nabacujemo na obraz prije nego li izađemo iz kuće, a kako hodamo tako padaju. Kako se, ne navikle na visoke potpetice, popikavamo na rupe na cesti tako bivamo sve više ogoljene. A ogoljene bivamo sve više mi. Iskonske mi.

„Podigni glavu i hodaj čvrsto. Kad ga ugledaš ne zalijeći se. Ne trči u zagrljaj kojega si napustila. Koji je napuštao tebe dok je između vaših imena još stajao plus.“ – nižem upozorenja samoj sebi.

Progutam knedlu i šutke mu priđem. Zaustavljam se na pristojnom odstojanju i pružam ruku. Uzvraća.

Po milijunti put pomislim kako nisam trebala dolaziti.

„Griješiš… Što ćeš ovdje?!“ – u glavi mi vlada očita kakofonija, no sudeći po njegovoj mirnoći ne bih rekla da se to na van primjećuje.

Napokon progovori u izlizanom, već pročitanom, tonu: „Drago mi je da te vidim…“

Kimnem glavom i nasmiješim se. Primjećujem kako grize donju usnicu. Možda mu je još uvijek stalo?

Ne mogu na njegove prethodno prolivene otrove odgovarati mržnjom. Ja se blago nasmiješim pa iako ispadam i samoj sebi dječački naivna. Ožiljci još uvijek bijahu nanizani kao suze s nutarnje strane kapaka u iščekivanju samo jednoga signala da se u nezaustavljivoj bujici krenu izlijevati. Ne znam, ali vjerujem da i on upravo proživljava slično.

„Što je?“ – pita me.
„Ništa…“ – odgovorih.
„Njofra daaaj, nećeš mi reći kaj te muči?“

Očiti pokušaj ublažavanja situacije i aludiranja na prošlost.

„Ma ništa… ništa mi nije. Sve ok.“

I zbilja mi u istom tom momentu nije bilo ništa i bilo mi je sve.

Od prošlosti što mi može biti. Mi smo svoje što smo imali podijelili. Kako kome, kako koje sjećanje. Obično, kako se ispostavilo iz kasnijeg razgovora koji je uslijedio nakon što su se duše razvezale, što sam ja pisala sebi pod oprost i lekciju, on mi pisaše pod grijeh, a nebo zna da je vrijedilo i obrnuto. Iz toga dobismo dokaz da nikada uistinu nismo oprostili niti jedno drugome, niti samima sebi.

Došla sam mu reći da mi u ponekoj noći nedostaje. Ne toliko on, koliko svijet kojega smo skupa gradili. Ciglu po ciglu. Našu malu tvrđavu. Ili ako baš hoćete, nestabilnu baraku strasti i ljubavi. Skromnu i divlju kao što smo bili i mi sami.

Ne bih mu se vratila. Nije ovo ni bio susret za vraćanje.
Ne želim da me nakon ovoga susreta ikada više potraži.
Nema natrag. Ovo je bio više kao oproštaj dviju duša.
Nije do nas čovjekolikih. Do njihova je oprosta.
Duše trebaju konačno zbogom.
Ljudi, shvatite, i ne toliko…

 

(…)

 

On.

Brzinski nanos omiljenog parfema. Istog onog kojeg mi je ona kupila unazad dvije godine za rođendan. Klasik traperice. I siva majica. Ona s planinom. Ona koju je i sama obožavala iako to nije, začudo, bio njen poklon. Srce u grudima? Tu je. Kuca. Kao da vidim u budućnost prognoziram da će iskočiti čim ju moje oči, još u daljini, uoče. Nemarnost kao možda i najprozirnija maska muškarca koji je zeznuo, ali kojemu je očito i dalje stalo.

Katkad mi se čini da se svi izgovori svijeta salijeću muškarcima na dlan kad se idu naći s onima koje su svrstali u red bivših. Kako se popikavamo na rupe na cesti tako bivamo sve više ogoljeni. A ogoljeni bivamo sve više mi. Iskonski mi.

„Ma samo hrabro. Prošao si to već. Znaš ju. Znaš kako diše. Iskuliraj to nedostajanje, zapakiraj ga u vraški dobar humor.“ – nižem savjete samome sebi.

Zakašljem se i šutke joj priđem. Poželim joj prići bliže, ali primjećujem da ona koči. Posustaje. Drži razmak. Prihvaćam igru i kao odgovor na pruženu ruku, pružam i ja svoju.

Pomislim kako možda i nije bila najbistrija ideja da dolazim ovdje.

„Sad si mogao biti s dečkima na košarci, a ne se ovdje preznojavati i resetirati što je odavno otpisano.“ – urlaju mi misli, no po staloženosti i hladnoći koju projicira na van, vjerujem da ona i ne primjećuje ova slamanja nutrine.

Napokon odlučim nešto reći. U nedostatku boljega, harmoničan cvrkut ptica prekidam s: „Drago mi je da te vidim…“

 

Upijam njeno nježno kimanje glavom i spontano zagrizem donju usnicu nadajući se da potonje nije primijetila. Potkrade mi se misao da joj je možda još uvijek stalo?

Ne mogu na njene prethodno prolivene suze odgovarati ljubavlju. Ne mogu se iznova kockati njenim osjećajima i zato se na njen smiješak ne odazovem svojim. Ostajem pribran radi nje. Ožiljci još uvijek bijahu nanizani kao suze s nutarnje strane kapaka u iščekivanju samo jednoga signala da se u nezaustavljivoj bujici krenu izlijevati. Ne znam, ali vjerujem da i ona upravo proživljava slično.

„Što je?“ – pitam ju
„Ništa…“ – odgovori.

Prisjetim se kako sam mrzio to njeno ništa. Bezrazložno mrzio. Jer sada shvaćam da je ništa, njen sinonim za sve. Sada shvaćam, ali sada je prekasno.

„Njofra daaaj, nećeš mi reći kaj te muči?“ – pokušavam još jednom smiriti njeno srce, ali znam da ja već godinama nisam taj koji ga može umiriti.

„Ma ništa… ništa mi nije. Sve ok.“ – odgovara mi.

I prvi joj put vjerujem. Prvi joj put zbilja vjerujem da joj u istom tom momentu nije bilo ništa i bilo joj je sve. Vjerujem joj jer je i meni bilo tako.

Od prošlosti što nam može biti. Mi smo svoje što smo imali podijelili. Kako kome, kako koje sjećanje. Obično, kako se ispostavilo iz kasnijeg razgovora koji je uslijedio nakon što su se duše razvezale, što sam ja pisao sebi pod oprost i lekciju, ona mi pisaše pod grijeh, a nebo zna da je vrijedilo i obrnuto. Iz toga dobismo dokaz da nikada uistinu nismo oprostili niti jedno drugome, niti samima sebi.

Došao sam joj reći da mi u ponekoj noći nedostaje. Ne toliko ona, koliko svijet kojega smo skupa gradili. Ciglu po ciglu. Našu malu tvrđavu. Ili ako baš hoćete, nestabilnu baraku strasti i ljubavi. Skromnu i divlju kao što smo bili i mi sami.

Ne bih joj se vratio. Nije ovo ni bio susret za vraćanje.
Ne želim da me nakon ovoga susreta ikada više potraži.
Nema natrag. Ovo je bio više kao oproštaj dviju duša.
Nije do nas čovjekolikih. Do njihova je oprosta.
Duše trebaju konačno zbogom.
Ljudi, shvatite, i ne toliko…

potpisuje N.B. (Nela Baričević)


Nela Baričević

Vjerujem da ste to već masu puta čuli, no ja Nela, uglavnom udobno skrivena iza svojih inicijala, zbilja pišem od kada znam za olovku u svojoj ruci. Uostalom, zbog ljubavi spram pisane riječi diplomirah novinarstvo. Paralelno pisanju dužih djela, uživam pišući kraće priče kako za kolumnu koju upravo čitate, tako i za različite natječaje. Jedan me od njih odvodi u Otzenhausen gdje širim svoj krug zaljubljenika u književnost. U stvaranju su mi, osim olovke, temeljno oruđe osjećaji i sjećanja. Kažete od njih se ne živi? Slažem se. Ne živi se od njih, već zbog njih… Ne vjerujete li, zavirite u moja ispisana lutanja na FB stranici koju vodim, a naći ćete ju upišete li: “potpisuje N.B.”

Comments

komentari

Protected by Copyscape