Ruka mi kliznu preko kreveta tražeći nju, ali naiđe na prazninu. Nije to bila ona topla praznina, koja govori da je netom prije ustala, otišla u toalet ili da nam napravi kafu. Ne, bila je to ona hladna praznina praznog mjesta u krevetu. Davno ohlađenog i napuštenog, ali proklete navike se bilo teško otarasiti.

Navike da otvorim oči i vidim nju kako spava, njen profil, usne raširene u poluosmijeh, ono slatko, mirisno mjesto iza uha koje sam volio ljubiti, krivinu njenog gracioznog vrata. Njene tople oči koje se sneno otvaraju i toplo me posmatraju, a ja se gubim u njima, nestajem u njihovim dubinama, tonem u njeno biće i pronalazim smiraj.

Donedavno sam otvarao oči sa zebnjom, očekivajući da je vidim. Misleći da je ta hladna praznina samo ružan san, košmar iz kojeg ću se probuditi, ali nije bio. Ili se ja nisam budio jer bi me, svaki put kada bih otvorio oči, dočekalo to prazno mjesto na jastuku gdje je nekada počivala njena glava.

U početku sam mirisao taj jastuk prepun njenog mirisa, halapljivo i gladno kao osuđenik osuđen na smrt koji jede svoj posljednji obrok prije nego mu se tijelo zakoprca na konopcu. Sada nije bilo ni mirisa. Barem ne na jastuku. Postojao je samo u mom mozgu, koji ga se uporno sjećao i svaki put kada bi nos dotakao jastuk, sjećanja na njen miris su se budila.

Sjećanja na nju.

Sada otvorim oči, svjestan činjenice da je nema, da više nije tu. I bol je manja, više nije ona oštra koja te reže duž cijelog bića. Prešla je u onu tupost, koja je uvijek tu, prisutna, tek toliko da te podsjeti da još nisi u potpunosti ozdravio i nikada nećeš.

Ustajem, sjedam na rub kreveta, puštam toplo, jutarnje sunce da mi miluje lice. Po navici, pogled mi leti na sliku pored kreveta, na noćnom stoliću. Jedna od posljednjih na kojoj je bila „prava ja“, govorila je. Mrzila je to što je ostala bez kose, što nije imala obrve, što su joj trepavice otpale, što je morala nositi grudnjake sa silikonskim umecima. Što je prestala biti žena, kako je znala reći. Što ću je prestati voljeti, kako je mislila.

Ali ja je nikada nisam prestao voljeti. Kako sam i mogao? Zar da je prestanem voljeti jer više nije imala dugu kosu kroz koju sam volio provlačiti prste? Zar da je prestanem voljeti što su joj grudi sada krasila dva ožiljka? Zar da je prestanem voljeti jer je bila nervozna i bijesna zbog situacije u kojoj smo se našli? Zbog terapija koje je prolazila? Zbog potrošenih vena? Zbog silnih kontrola i razočaranja na njima?

Zar zbog tih sitnica da je prestanem voljeti? Sitnica koje nisam ni primjećivao jer ispod svega toga, ona je bila ista ona u koju sam se zaljubio. Imala je isti onaj pogled koji me je kupio prije toliko godina i istu dušu koju sam obožavao.

Bila je ljubav mog života, sa kosom ili bez, i našminkana i sređena, i dok je povraćala i slabašno ležala u krevetu proklinjući svoj život, dok smo skupa plakali, zagrljeni u krevetu, pitajući se zašto baš nama, zašto sada. Sada kada smo imali sve što smo uvijek željeli, kada je život bio pred nama.

Tako je valjda moralo da bude, ne vrijedi razbijati glavu takvim stvarima. Nekima život izmakne tlo pod nogama u onom trenutku kada bi trebali uživati. Jednostavno je tako.

Gledam u sliku, njenu bujnu kosu, blistavi osmijeh. Moja ruka oko njenog struka, glava joj naslonjena na moje rame, u njenom naručju sav naš svijet. Dao bih sve da je vratim, ali sam te mahnite misli davno izbacio iz glave. Pomirio se sa kletom sudbom. Kakva je takva je, moja je i ja tu ne mogu ništa učiniti osim prihvatiti je.

Prstima prelazim preko slike i njenog lika, tek toliko da me želja mine, i dižem se, lijeno navlačim trenerku i izlazim iz sobe. Ne idem daleko, do sobe na kraju hodnika. Vrata su bila odškrinuta, kao i uvijek kada je išla u noćni pohod. Da siđem u kuhinju i otvorim frižider siguran sam da bih zatekao manjak čokoladnih pudinga.

Otvaram vrata i zatičem je kako sneno spava. Ulazim i posmatram je, a osmijeh mi titra na usnama. Ta bogda sreće, koja je tako slatko spavala i provodila se u zemlji snova, mi je bila sve, sav moj svijet. Naš svijet.

To je ona, u malom izdanju. Njena kosa, njen profil, njene usne, njena narav. Sve u malom pakovanju. Njen posljednji poklon meni.

Mirnes Alispahić

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Komentari