Sramota zvana “Biti žena”

Vidim da je nekako popularno s nostalgijom govoriti o divnim prošlim vremenima. Ja sam prva veliki pobornik plutanja na valu sretnih uspomena jer to znači da ćeš u dan pred sobom ići ispunjen dobrim emocijama. Ali mislim da smo putem zaboravili da u toj bajkovitoj i vrlo nedavnoj prošlosti neke stvari za žene nisu bile dobre i da pokret za ostvarivanje ženskih prava nije nastao zato jer je tih prava bilo previše, a nama eto, tek dosadno.

Sjećam se kad sam kao djevojčica dobila prvu menstruaciju. Mama mi je objasnila sve o tome, bila sam toliko prestrašena i nekako posramljena sa svime što mi se događa. Ali odgajana kako jesam, i o toj temi u našoj se kući govorilo slobodno i nikad nisam osjetila da bi to zbog ičega bila tabu tema. Do prvog posjeta mojim bakama kad mi je mama rekla da ne govorim pred dedom o tome. Sjećam se kako sam zbunjena bila. Nije da sam mislila pričati o tome, nečemu mojemu, intimnome, ali mi nije bilo jasno zašto bih se toga trebala sramiti ili lagati da se ne događa.

I zaista, kod moje bake, mi žene smo mogle šaptati o tome zašto mene tako jako boli trbuh, ali na ustima je bio prst što je bio znak da se o tome ne priča. I dalje zbunjena, prihvatila sam takvo ozračje i odradila svoju sramotu od bolne menstruacije onako kako su to žene u našim krajevima uvijek odrađivale, tajeći njeno postojanje. Ali po reakciji mojih roditelja sam znala da to ne mora tako biti. Jer tata bi mi, kad je znao da me boli trbuh, kupio čokoladu i donio deku da se pokrijem, a mama bi mi skuhala čaj, tako da sam ja i bez previše priče o „tim stvarima“ rasla s uvjerenjem da je „žensko doba u mjesecu“ nešto normalno i prirodno. Ali isto tako sam shvatila da ženama do nedavno nije tako bilo. Da su činjenicu da imaju menstruaciju svaki mjesec morale skrivati od ukućana, ne zato jer je to njihova intima koju trebaju zadržati za sebe, nego zato jer je to nešto sramotno, ružno i o čemu se iz tih razloga ni ne priča. Zašto bi netko pričao o nečemu tako ogavnome, ružnome, neprirodnome? Pa djecu ionako rode donesu ili ih nađemo u kupusu. I to ih očevi nađu. Tko je vidio majku u svemu tome?

Ali imati menstruaciju znači upravo da je ta žena plodna. Što nas dovodi do druge sramote, odnosno nepravde, koju su žene u nedavnoj prošlosti doživljavale. Trudnoća. Blagoslov, dar Božji, hvala Bogu, pogotovo ako je muško. Ali o trudnoći je najbolje ne pričati. Prva tri mjeseca pogotovo, to je pravilo koje svi znaju. Skoro ni nije za čestitanje. A onda kad trbuh počne rasti i ženin izgled se počne mijenjati, radi te neprimjerenosti najbolje je nositi širu odjeću koja prikriva trbuh. Najbolje je općenito se ne isticati i većinom biti u kući. Pripijena odjeća nije primjerena. Pokazivanje golog trudničkog trbuha bila bi najveća sramota. To jednostavno nije u redu. Pitate se zašto? Pa zato jer je to ženska stvar i o tome se ne priča. Šta’š pričat o tome. Svi znamo kako je do te trudnoće došlo. I sad još da je tako pokazuje kao rezultat toga što je prethodno radila je nedopustivo. Kad roda dođe, negdje u isto vrijeme se i ženino tijelo vrati u normalu, a beba koja dođe je ionako glavna. Nema tu ni mame ni tate. Mašala, muško je!

Na vjenčanju moje najdraže sestrične bila sam trudna sa svojim prvim sinom. Nijedna haljina nije mogla sakriti moj trbuh, niti mi je to padalo na pamet jer u toj životnoj fazi ja nisam hodala, ja sam lebdjela. Emocije koje proživljavaju roditelji koji čekaju prvo dijete su vjerojatno nešto najljepše što se može doživjeti, cijeli svijet je vaš, sva sreća i ljubav žive u vama. U svoj toj svojoj sreći i ekstazi, propustila sam se dovoljno pokriti i zaboravivši na činjenicu da sam noseća (zašto sam uopće hodala po vani u tom stanju) veselo sam se uputila na plesni podij. Ja, moje štikle i moja trbušina. Kriste Bože dragi. Dok nisu kroz zube promrmljale nešto na račun mog karaktera i odgoja, bar tri pratetke-ujne-susjede su me pokušale uvjeriti da mi nije mjesto na podiju, da bih trebala sjesti. Jel mi hladno? Kasno je već. Ajde, sine, dosta je.

A ja kao ja. Jednostavno ih nisam mogla razumjeti, što to one hoće od mene, samo sam htjela podijeliti sreću s mojima. Ponosno sam otplesala cijelu noć, zajedno sa svojom obitelji, svako toliko mašući zgranutim dušebrižnicima.

I tu negdje sam malo detaljnije proučila ovu temu i iznervirana informacijama s google-a, a i vlastitim iskustvima, shvatila sam da su prirodni procesi vezani za žensko zdravlje i plodnost do nedavno bila dobro skrivana tabu tema samo zato jer su vezani za žene. Potrpljive, blage, snažne, drage, one koje stoički podnesu sve što treba. Poput moje bake koja je peto dijete, dugo čekanog sina, rodila gotovo u polju u kojemu je prethodno cijeli dan radila. Budite sigurni da moja baka nikad nije smjela, a možda niti htjela reći da je boli trbuh kad je imala menstruaciju niti je u trudnoćama smjela pokazivati trbuh, odnosno svoju rastuću sramotu, pardon, blagoslov. Ona, i sve druge žene, bile su tek sredstvo kojim djeca dolaze na svijet. Ne mogu rode sve same, nekad i žene pomognu malo.

Razmišljajući o tome, sretna sam zbog pomaka razmišljanja koji se dogodio. Vjerujem da se nijedna mlada žena koja danas odrasta neće sramiti zbog činjenice da je žena. Veo tajne i sramote koji je prekrivao „ženske teme“ konačno pada i neka ga. Vrijeme mu je. Jedna stvar je zadržati svoju intimu za sebe, a druga tajiti postojanje normalnih i prirodnih procesa jer je to nešto prljavo, ružno ili sramotno. Takvo razmišljanje pred očima svih nas pada u zaborav i neopisivo mi je drago zbog toga. Ostaci još uvijek postoje. Mjesečnice i dalje nazivamo prilagođenim nazivima i šapćemo jedna drugoj: „Dobila sam stvari.“ Kimamo si s razumijevanjem i suosjećanjem jer došla je „tetka iz Rusije“, „stvari“, „ono“. To su ti ostaci prošlosti u kojima je to bila tabu tema, sramota i nešto o čemu se jednostavno nije smjelo pričati jer to nije primjereno.

Ali eto, ja o tome pričam i pišem. I pisat ću o svim tema za koje je vrijeme da nam otpadnu flasteri s usta. Maknite ruke s ušiju, otvorite oči i gledajte naprijed. Nema srama osim ako ga sami sebi ne nametnemo, a čemu to, jel tako?

Sve vas ljubi, ponosna jer je žena, Anita.

Anita Ratkić Šošić


Anita Ratkić Šošić

Anita Ratkić Šošić za Amazonke piše kolumnu Dašak pozitive namijenjenu svim ženama koje žive, misle i rade u petoj brzini, ali naravno i muškarcima koji se ih se ne boje. Osnivačica book cluba i projekta „Dašak pozitive“, velika pobornica zdravog pozitivnog razmišljanja i djelovanja, Anitin cilj je uspjeti biti svojom u svakodnevnici ispunjenoj brojnim obavezama. Otuda i naziv – Dašak pozitive, jer uvijek se može naći nešto lijepo na što se možemo osloniti, skupiti snagu i ići dalje. Dokle? Dokle si dozvolimo. A Aniti kažu da si često dozvoljava previše, na što ona odgovara da je tek počela.

Comments

komentari

Protected by Copyscape