Nema nazad…

Duge, melankolične noći Provincije tjerale su me na sjedenje na prozoru, gledanje u zvijezde i razgovor s onom N. koja obitava unutar mene same. Bio mi je potreban, nadam se da shvaćate, savjet nekog tko me potpuno razumije. Hodajući tako kroz mračne hodnike životnih situacija koje bi me čas bacale u visine zbog kojih bih plakala od sreće, da bi me u idućem trenutku šutnule na dno, slušajući savjete sebe same, donosila sam odluke kojih se ne bi posramio ni najblesaviji lik iz vrlo lošeg filma.

Naposljetku, shvatila sam – imam izbor! Život je zapravo toliko jednostavan! Od tog trenutka, život je postao toliko uvrnuto zabavniji! Ponašala sam se kao da pred sobom imam katalog; birala sam životne situacije sa smiješkom na licu, slušajući isključivo vlastitu intuiciju. Našla sam se tako u različitim ulogama scenarija vlastitog života. Bila sam ambiciozna djevojka, prepuna elana. Bila sam djevojka koju je On umalo pretvorio u ženu, majku, kraljicu. Bila sam buntovnica koja Mu to nije dozvolila. Bila sam spremna na šaketanje s nekom malom u klubu jer je napala moju najbolju prijateljicu. Bila sam rame za plakanje toj prijateljici i još mnogim drugima.

Bila sam plačljivica koja se oslanjala na ramena za plakanje svojih prijateljica. Bila sam dobra i loša kći. Mudra i naporna sestra. Vesela i čangrizava unuka. Susjeda koju ne zanima što mislite ako smeće iznesem bez grudnjaka. Djevojka koja neće ustati u tramvaju ako joj bahato kažete da mora ustati. Djevojka koja će ustati u tramvaju i ustupiti Vam svoje mjesto ako u tom trenutku osjeti da je to ispravno. I tako, šireći svoj osmijeh u Gradu Zvanom Čežnja, išavši naprijed, naučila sam da, što god bila – nema nazad! Nema osvrtanja, nema vraćanja sata unatrag. Nisi u automobilu i ne možeš u rikverc.

Pričanje u kondicionalu počelo je zauzimati previše dragocjenih minuta mojih dana. Što bi bilo kad bi bilo bila je omiljena krilatica mojeg svijeta. Ponekad baš nekako volim cendrati, sjedeći u kupaonici naslonjena na perilicu za rublje, izmišljajući potencijalne scenarije koji su se mogli odigrati da sam malo povukla na onu stranu. Ili da sam rekla nešto što me u dubini škakljalo. Ili da sam otišla lijevo, a ne desno. Ili da sam jednostavno ostala kod kuće. Ili da nisam odgovorila na onu poruku koja mi je, ipak, život promijenila. Kada sam prestala sa Samosažaljenjem jer mi je jedna od prijateljica ozbiljno zaprijetila da će me ubaciti na perilicu pored koje sjedim i oprati me na najvišoj temperaturi, ostala mi je samo jedna rečenica koja me svako malo podrugljivo bocne. I da, u kondicionalu je. I ne, nije me briga.

Jer, da mogu vratiti vrijeme, ja bih doista riskirala više, ja bih se doista usudila više. Ne bih trpjela bezobrazluk, ne bih trpjela podcjenjivanje mojih sposobnosti i talenata. Ne bih trošila popodneva u Provinciji na spavanje, nego bih vrijeme provodila u šetnji s bratom. Ne bih riječi trošila na bahate odgovore mami. Rekla bih joj koliko je lijepa i koliko je volim. Tatu ne bih svađom pokušavala okrenuti u mom smjeru. Prigrlila bih njegov karakter, zapravo toliko sličan mome. Zagrlila bih djeda, umjesto da se maknem jer po stoti put slušam istu priču njegovog djetinjstva. Zagrlila bih i baku i ne bih joj rekla da me nervira nametanje njezinih stavova. Da vrijeme mogu vratiti barem nekoliko mjeseci unazad, i Njemu bih odmah rekla da nisam uspjela pobiti leptiriće u želucu, unatoč pokušajima podizanja zida i uvjeravanja da sam sazdana od čelika. Ne bih čekala ni trenutka da počnem živjeti i nijedan trenutak ne bih ispustila iz ruku.

Ipak, svaki sam izbor napravila svjesno i nazad – nema! Mogu i dalje nazdravljati zbrčkanom klupku misli o koje se spotičem. A mogu i zavoljeti to klupko. I od njega napraviti vestu!

Trenuci. Toliko su krhki! Zamislite da spajate ruke i u njima držite šareni mjehurić sapunice. Pomaknete li ruke samo malo, mjehurić će se rasprsnuti mrvicu prije nego što bi trebao. S druge strane, možete uživati u pogledu na njega, nasmiješiti se i zatim ga pustiti da odleti i rasprsne se, ostavljajući Vam tako kutijicu uspomena koju možete spremiti u najudaljeniji kutak Vas samih.

No, dok se ogrtavam vestom svojih misli, sjetim se ponovno – nema nazad! Nema povratka u Provinciju, nema slanja poruke koju nisam poslala, nema popravaka tuđih srdaca koje sam slomila, nema pisanja scenarija čije sam uloge odglumila. Ima samo sada – samo klupko koje je potrebno otpetljati! Kako bih mogla napraviti novu vestu! Sada!

N.R.


Nives Rog

N.R. za sebe kaže kako je često sapliću vlastite misli. Još se češće šali kako u njezinoj glavi stanuje mnogo ljudi, mnogo osobnosti. A onda se pita – šali li se doista?! Pisanje je, ipak, unutar raznolikosti njezine duše, nit koja čvrsto povezuje sve vidove njezine osobnosti. A kada ne želi biti smirena, glasna je i nasmijana, u društvu najdražih joj ljudi. Svi su oni dio nje i nepobitno zaslužni za sve što jest i sve što vjeruje da će biti. Zato, zahvaljuje Svemiru na šarenim krpicama od kojih je satkana. Jer, voli sebe baš takvu kakva jest! Lutalicu!

Comments

komentari

Protected by Copyscape