Plavojko iz susjedne ulice…

Svako jutro, bez obzira na vrijeme uvijek je isto, barem u mom dijelu svemira. Doručak, pjesma-dvije, koje se razlikuju po godišnjim dobima i vremenu koje me dočeka kad ustanem iz kraljevstva snova. Nekako volim kad je sivo, takva jutra su mi najdraža jer često utonem u neku sferu razmišljanja koja me odvede do nekih fantastičnih zaključaka koji mi često stoje ispred nosa.

Tako jedno jutro, u sivim maglama istočnog dijela podsljemenskog velegrada, u mojoj glavi vrtio se neki čudan ringišpil. Toliko životnih stvari skočilo je na istu vožnju, i čupalo me iz temelja; moja kompozicija se opasno ljuljala, a ja sam pokušavao dohvatiti prekidač i isključiti sve. Muka se savijala u mojim grudima, nemogućnost je prodirala sve dublje, kad najednom – uspio sam izgurati vrata. Naime, u mojoj glavi najednom se pojavila jedna stara čežnja koja je kao mačem sasjekla sve zakrčene vidike koji su tog jutra nabasali na prozore moje glave.

Naša priča je suviše čudna, i stvarno nije ni vrijedna spomena. Više je tipična, nego neobična, ali s obzirom na to da smo jednom drugom bili stranci do tog trenutka, poprima neki zagonetni oblik kojem još uvijek nedostaju neki dijelovi slagalice. Ali dan za danom, naboj je rastao, svijet je na tren dobio one lijepe boje, a nas dvoje smo skočili u more gradske noćne tišine, i tražili nešto jedno u drugome.

Njezina zlatna kosa često bi lepršala po mome čelu, a ruke mekane kao svila stidljivo bi stavila na moje rame. U polumraku mog zagrljaja, njene oči dobile bi čudnu kombinaciju nebeskog plavetnila i tamno prošarane siluete koja bi kao kistom nanijela u valovima izblijedila kad bi trepnula onako polako, s pogledom u stranu. Bila je, za jednu mladu ženu i previsoka; bila je prva koja se nije podizala na prste do moga lica. I tako, danima bi bila u mome zagrljaju. S vremenom se i udomaćila, ali opet bi nesigurno čekala na vrhu svoje ulice. Postojalo je nešto što nas je kočilo.

Nismo dugo izdržali, ali nismo ni plakali. No, ipak često je vidim na već prohladnim ulicama, kako zanosno hoda. Čim me ugleda, nasmije se, i kao čarobnim štapom baca neku čar da me opčini na trenutak. Samo, sve mi se čini da i sebe začara; u tom trenu djeluje mi previše lepršava. Ipak je to plavojka iz susjedne ulice, žena s kojom imam poraz koji mi više djeluje kao pobjeda. A ta pobjeda nekad pokaže put između sivih jutara i hladnih sati koje tjeraju čovjekov um na bijeg u rovove u kojima se krije sve ono što pokušavamo svladati. A život stari igrač, čim riješiš jedno, pošalje nešto drugo.

Nikola Vranjković


Nikola Vranjković

Zovem se Nikola Vranjković. Najčešće se odazivam na Nidžo. Hercegovac sa zagrebačkom adresom. Nepopravljivi Balkanac. Više pjesnik nego književnik, ali oboje kombiniram jedno kroz drugo. Više volim trenirku nego odijelo, zadimljenu krčmu od modernog kafića. Student, radnik, sportaš i posve (ne)normalan čovjek.

Ovdje me čitate u rubrici Iz Njegovog Kuta. Kako je u mom kutu? Saznajte…

Comments

komentari

Protected by Copyscape