Još jedna noć prije nego poludim

Zaludio vjetar ispod prozora u mojoj ulici, nebo se naljutilo i namračilo. Kiša će. Možda će. Moja mazulja mi prede u krilu i ukus nes kafe mi se sliva niz grlo. Nova epizoda omiljene serije, udobne čarape i mir. Epizodu kasnije, jedna misao mi se klonira u mozgu. Dobro je imati ljude pored sebe. Da li sam ih ja ikad imala?

Oktobar je vrtoglavo počeo i zima me štipa za srce, i pun mjesec mi zaviruje u sobu dok svlačim sa sebe današnjicu i nestajem u bunilu svojih snova. Dala sam otkaz na poslu koji nikad nisam voljela i očekujem da ću uskoro zaploviti u neke druge dimenzije i proširiti kožu za neki broj. Očekujem da će se život raspasti na svoje mjesto. Posložiti se poput LEGO kockica. Plašim li se? Ma ne.

Čega se mogu plašiti kad sam sve svoje bitke izvojevala sama. Poput Don Kihota, sa stvarnim zverima. Smijala sam se sama, i plakala sam sama, i kožu gulila sa kostiju, i ustajala i padala i letjela i sve to sama. Zvuči tužno, znam. Ali nije. Ovu stijenu sam ja stvorila i ne kajem se. Samo se ponekad zapitam kako je imati ljude pored sebe. Ja sam uvijek imala neke mačke i pse, i knjige. Knjige sam uvijek više voljela od ljudi.

Ne, nisam kaktus. Imam prijatelje. Imam i one koje zovem DNK familijom. I rodtelje, još uvijek. I zahvalna sam do zalaska sunca i nazad što imam sve to. I dvije mačke koje uskoro više neću imati. Bogata sam, jesam. Ali ako pomislim na dane koji su pored mene prozujali poput ovog vjetra koji bijesni napolju, ako samo i na jedan tren pomislim na one trenutke kad sam bila samo ja sa sobom… To bi me možda uplašilo.

Biti svoj, i biti sam, i biti slobodan ima cijenu. A cijena su ljudi. Znaš, samostalan život ima prednosti i zvuči sjajno kad nikom ne moraš na kraju dana da opereš čarape, i ispeglaš košulje i kad možeš u gaćicama da ustaneš ujutru i popiješ kafu i pojedeš cijelu kutiju rum kasata, a da se ne pravdaš nikome. Jeste sjajno. I divno je kao let. Ali je i prokleto teško ponekad, ako nemaš ljude pored sebe. Čak i kad je u pitanju najobičnija dosadna kijavica, teško je.

Kad si tuđ u tuđem gradu, i kad si kao okrnjeni tanjir sav izgreban i polupan, i lijepljen, ljudi se uplaše. Oni navikli da uvijek plaču nekom na ramenu, ne znaju kako se oblaci šiju, i kako se lijepe, i ne znaju kako miriše kiša u jesenjoj noći dok sjediš na terasi i udišeš nebo. Jer napredni svijet je unazadio srce. I šta ti znače takvi ljudi? Bolje je napraviti Sneška.

Oktobar je. Jesen je. Tuga je. Mnogima, ne i meni. Ja sam se navikla, i previkla, i  ne znam dal’ bih sa ljudima umjela. Zalutam ponekad među njih, zagrle me i utonem u trapave ruke i uvučem trnje. Pustim kosu. Nasmijem se. I vratim se sebi.

 

Samostalnost ti to uradi, neopaženo te odsiječe od svijeta, i počenš da praviš sam svoje putokaze i oragimije. Ne možeš korijenje da zakopaš jer shvatiš da nisi stvoren za zemlju već za nebo. I ljudi, oni isti koje nemaš, gledaju te sa zemlje, čvrsto ušuškani u svoje poslove, i karijere, i djecu, i sigurne petominutne orgazme, i proslave rođendana, i objave na fejZbukovima i instagramima, filtrirani i ispeglani. I kažu da si čudan, lud, da te smostalnost iskvarila. I taj neki veliki grad.

A ne znaju, tužni oni, da bi bio živ, moraš biti lud. Tako beskrajno lud. Do dna sebe lud. Lud za životom.

Selma Šljuka

 


Selma Šljuka

Ko sam ja?
Najmlađe dijete moje porodice. Diplomirani inžinjer (aha, jesam)
e-komunikacija. Kažu i da sam pjesnik. Rođena u Crnoj Gori, i nasukana na
njene hridi. Vegan koji vjeruje u bajke, i ljubav. Ponosna vlasnica
(trenutno) dvije knjige poezije, “Deseto nebo” i “Maloljetni suncokret”.
Zaljubljena u more i nebo. Eto, čovjek sam. Žena sam.

Comments

komentari

Protected by Copyscape