Nela Baričević: Broje li se suze samohrane majke duplo?

Majčice, budi mi hrabra za onda kada ću morati otići. Majčice, znaj da sam do sada nebrojene noći provela razmišljajući kako ću za sobom posljednji put zatvoriti vrata svojega doma onda kada ih sljedeći put imam otvoriti kao gost.

Jednom ću ti priznati da iz tih beskrajno besanih noći dolaze i one crne, razvodnjene mrlje na rukavima friško oprane spavaćice. Duge su moje budne, balave noći. Tijelo se umori, ali srce ne prestaje. Ne da se ušutkati. Doima se kao da će prašina života kojega živismo, a koji sada ostaje zarobljenikom minule prošlosti poletjeti za mnom. Vinuti se u zrak pa preplašena onime što slijedi pasti na glanc novo tlo.

Fingirana će se hrabrost izliti iz mojih očiju niz lice mi u potocima i ja više neću biti ona mlada i odvažna, snažna žena koju si godinama ranije posvema sama zalijevala.

Zadnje ću atome snage usmjeriti ka tome da ti, kao jedini svjedok mojih mlađahnih lutanja i silovitih sudaranja kako sa samom sobom, tako i s okolinom, ne svjedočiš tim smiješnim suzama, jer sam, pobogu, s toliko godina već trebala odrasti! Trebala sam naučiti ostavljati i biti ostavljena. Naučiti kontrolirati svoje emocije. I jesam. Naučila sam. Naučila na odgodu do prvoga ugla. Do prvoga ugla kao do prvoga punkta na kojemu se  potom oslobođena okova „moranja“ i „trebanja“ slamam.

Majčice, znaš li koliko se puta uhvatim kako ispitujem nebo broje li se suze samohrane majke duplo? Broji li se duplo duplo odaslana ljubav? Za sve duple strahove? Sve duple sumnje? Za dupli teret odgovornosti?

Nisi li ti, majčice moja, duplo više puta upozoravala: „Pazi!“? Nisi li ti bila ta koja je osam godina s ulaznih vrata našega stana vikala za mnom: „Čuvaj se!“? Kada smo brat i ja počeli izlaziti nisi li ti duplo više vremena provela na telefonu da bi nas u 2-3 ujutro napokon dobila i tako se uvjerila da je sve u redu i da stižemo?

Jesi. Bila si i mama i tata. I Mrs. i Mr.

A nešto ranije bila si ta koja je duplo više puta zamatala razbijena koljena, ljubila izgrebane dlanove, polagala ruku na čelo kako bi se uvjerila da temperatura prolazi. Baš sve si, lavice moja, radila duplo. I nisi to sama, kako bi zli jezici samodopadno ustvrdili, birala.

Birala si cjelovitu obitelj. I cijelo svoje srce. Birala si ostvarenje svojih djevojačkih snova. I s vremena na vrijeme njegov poljubac i doručak u krevet. A što si od života dobila? Tek utješnu nagradu za koju ti danas tvrdiš da si njome dobila – sve što si od života željela.

Nitko ne vezuje nikoga za cijeli život. Vrijeme i život osiguraše da ti ovu lekciju, sasvim prirodno, savladaš prije mene. No ja se svejedno bojim da ćeš između reklama omiljenih serija na televiziji otkriti tupu istinu. A istina je ta da si sama. Istina je ta da te ja ostavljam samu u prevelikoj kvadraturi iritantno tihoga stana koji se donedavno orio od dječjeg smijeha, bratskih prepirki i veselog laveža obiteljske miljenice. Mirisa mojih neuspjelih, prepečenih, božićnih kolača također.

Hoće li ti stan imati isti miris?
Hoće li ljubav biti jednakog intenziteta crvene?
Hoće li uopće biti crvenom obojena ili će i ljubav potamniti?

Kad ti počnemo dolaziti u posjet s nekim novim, našim klincima i klincezama hoće li taj njihov smijeh dovoljno dugo oriti i kada te nakon posjeta ostavimo samu? Hoće li polusatne prepirke brata i mene oko cijena grijanja ili pak ljetovanja ostaviti dovoljno dugo pečat na zidovima stana pa da nas uzjapurene vidiš u fiktivnim sjenama i onda kada mi sretno stignemo svojim kućama? Hoće li stan imati isti miris ako donesem već ispečene kolače na božićno jutro, umjesto da ih pečem u svom ranijem domu?

Reci mi majčice, stari li ljubav uopće? Posebno me zanima stari li dupla, a tako nesebično pružena ljubav? Ako i stari, nadam se da barem to ne čini duplo brže. Svu pozitivnu duplost ti zadrži. Ostalo budi slobodna prebaciti meni na teret.

Duple strahove. Duple sumnje. Dupla preispitivanja povjerenja. Duple ishitrene, ili malo manje ishitrene, ali ne odveć pametne odluke. Sve ću ih ponijeti. Oslobodit ću te i dom koji napuštam oslobodit ću da u miru izgradiš novi.

Ti, majčice moja, ponovno ne misliš na sebe. Ti me pakiraš. Pripremaš me da ti iskliznem iz ruku. Noću kada legnem vadiš stare albume pa gledaš fotografije s gimnastike i sa svakojakih školskih predstava i natjecanja. Piljiš u fotografiju brata i mene u naninoj kadi na balkonu. Našem privatnom bazenu. Ne spavaš nego hvataš tvojom ljubavlju pozlaćene sjenke našega djetinjstva.

Jutrom se ti pak budiš rano. Skuham nam kavu prije posla pa sjednemo tih dvadesetak minuta. Najednom u polumračju jesenjeg jutra ustaješ pa pališ svjetlo. Paket kuhinjskih krpa. Kuhalo za vodu. Kvalitetan lonac s akcije. Pripremaš me za život čiji aktivni sudionik nećeš biti. Suci su drugi. Sada postaješ samo igraš.

Svejedno, s tolikom me snagom pakiraš da ti odem, s tolikom ljubavlju gledaš u moje sutra da nemam što drugo nego zadivljena i nošena planinom emocija stajati i zahvaljivati nebesima na svim duplostima kojima si obasipala brata i mene. Nemam što drugo nego ti se diviti i moliti nebo da se suze samohranih majki uistinu broje duplo.

Zalijevati, s brižnošću bdjeti, ulagati sebe i sve svoje u jedinku koja je upravo to – sebi svojstveno biće koje ima otići. Pomicati granice. Ulaziti u sebe i lizati si rane u rijetkim trenucima samoće, a ostatak vremena biti jaka kao dvoje, hrabra kao dvoje, mudra kao dvoje, glasna kao dvoje, pravedna kao dvoje, neumorna kao dvoje, vesela i smiješna kao dvoje, pristupačna kao dvoje…

Sva putovanja moje duše, jednako kao i sva moja fizička putovanja imaju tebe usidrenu ostavljati s molbom nebu. Sva lutanja moje nutrine pretočena u gubljenje i pronalaženje na stranim ulicama dalekih gradova na dva kotača i s naprtnjačom snova na leđima imaju od tebe zahtijevati da si duplo pregrizeš jezik. Pod mišić. Pod to tvoje srce. Do krvi.

Zato, majčice, ne brini za nebo. Zato, majčice, znaj da ja u momentu kada za sobom posljednji put zatvaram vrata svojega doma onda kada ih sljedeći put imam otvoriti kao gost, pišem duplu vrijednost suzama tvojim.

Nosim te, majčice, kao što si ti nosila mene. I ne govorim ti meko poput djevojčice da bi namaskirala oči svijetu i izazvala čuđenje. Ja ti govorim meko jer mekim siječem realnost kojom odlazeći pamtim što značiš ovome životu kojega si podigla i kojemu si prste, um i srce usmjerila olovci kroz koju spoznaše slobodu.

Mekim ti pišem jer si mi pomogla i poučila me kako da se zaljubim u unutarnji osjećaj intimnoga mira, u harmoniju riječi i misli koja teži postati apsolutnom harmonijom i s djelima svojim. Mekim ti pišem jer si mi gubitak kojim si ti morala postati duplost bratu i meni olakšala i tijelom i umom i srcem. Mekim ti pišem jer ti se meko divim.

Da život mojim stranicama ispiše tolike gubitke ja bih si, da tebe takvu nisam upoznala, odmah pisala pad. Na kraju ti mekim pišem jer si svjedokinja da meko biće u grubom svijetu može nakon nanizanih „knock-outa“ još kako isplivati na površinu i na njoj potom, neustrašivom nesebičnošću, ostati.

potpisuje N.B. (Nela Baričević)


Nela Baričević

Vjerujem da ste to već masu puta čuli, no ja Nela, uglavnom udobno skrivena iza svojih inicijala, zbilja pišem od kada znam za olovku u svojoj ruci. Uostalom, zbog ljubavi spram pisane riječi diplomirah novinarstvo. Paralelno pisanju dužih djela, uživam pišući kraće priče kako za kolumnu koju upravo čitate, tako i za različite natječaje. Jedan me od njih odvodi u Otzenhausen gdje širim svoj krug zaljubljenika u književnost. U stvaranju su mi, osim olovke, temeljno oruđe osjećaji i sjećanja. Kažete od njih se ne živi? Slažem se. Ne živi se od njih, već zbog njih… Ne vjerujete li, zavirite u moja ispisana lutanja na FB stranici koju vodim, a naći ćete ju upišete li: “potpisuje N.B.”

Comments

komentari

Protected by Copyscape