Izvini…

Sorry, Désolé, Entschuldigung, Üzgünüm, ma da još bezbroj puta napišem, šta iste znače i kakvog smisla imaju ako iz usta ne izlaze?!

A prijevodi na sve svjetske jezike znače jedno te isto: “Izvini.”

To “Izvini” je postalo kamen težak nekoliko tona.

A šta ta riječ ustvari košta? Mislim… Zar misliš da ćeš time postati manji čovjek, čovjek sa stavom pod nogama, čovjek s manjkom samopouzdanja, šta još?

Evo ja.. Ja se ne stidim kajanja.. Jest, istina, obrazi mi izgore od stida, ali šta ima veze. Pojedem ja to silno crvenilo, slomim utrobu koja me muči i izbacim taj ogromni kamen iz svojih usta.

I potom kažem:

“Izvini, pogriješila sam, čovjek sam, običan čovjek, nikako velik’ i nikako mali, oduvijek sam i zauvijek u onoj zlatnoj sredini, savršenstvu ne težim!”

Znaš, dođe svakom’ ona žuta minuta, pa se istreseš, pa kažeš nešto što ni sanjao ne bi. Nakupi se puno toga, ali vjeruj da TO NISI TI, to je onaj neko drugi k’o se useli na kratko u tvoj život, da bi mir remetio, te da bi svakodnevica bila zanimljivija. Vražić je čudo!

E hajd’ mi kaži- Lomiš li se? Ponosiš li se time što je tvoje “Izvini” ostalo zatočeno negdje u tvom grlu?

Znaš li da: “Koliko si spreman oprostiti, toliko si spreman i voljeti!” Koliko grliš ljepotu isto toliko pokušaj grliti i greške. One sitne. Najsitnije.

Jer šta smo to mi ako ćemo se baš uvijek praviti pametni i baš nikada ne reći drugima: “Jeste, u pravu ste, oprostite, kajem se.” U šta ćemo se pretvoriti? Zar ovaj svijet nije dovoljno mrzovoljan, prazan, bez duše, bez ljubavi, zar nije dovoljno stisnut i ukočen? Zašto da ti srce gori mržnjom i ponosom kad već imaš vremena za još jedno izvini, za još jedno proljeće puno nježnosti i ljubavi?

Život je prekratak za reprize, i moje i tvoje!

Poslušaj druge šta to imaju za reći, ne zaključuj na ‘prvu’, ne ‘jurcaj’ tvrdoglavo, glavom bez obzira, i ne boji samo sebe u zlatne nijanse!

Zapamti da nisi samo ti u pravu. Ima još bezbroj glava koje misle, koje se pitaju, i koje gore od želje da čuju tvoje: “Oprosti mi.” A možda ipak ljudi trebaju malo više jednostavnosti. Možda su samo zbunjeni i izgubljeni u vlastitom naumu.

Dokle ćemo stići svijete moj? Hm… I ustvari mi ne stižemo nigdje od kako su suze postale samo prolivena voda, od kad’ su osmijesi postali puko moranje, a “Oprosti” jedan đavo koji bježi i od kojeg se bježi! Daj se usudi, a ne sudi non-stop!! To je ono što kvari mentalitet, što srca u običan kamen pretvara, pečati usta, a ruke veže.

Koliko puta pustiš suzu onako iskreno?
Koliko puta padneš na koljena od boli za propuštenim kajanjem?
Koliko se trudiš dobiti nazad ono što uporno vrijeđaš?
Koliko se trudiš “ispeglati” one bljutave riječi koje su još jučer izašle iz tvojih usta? Malo, nimalo, ili nikako?!

Blago tvojem snu, tvojoj savjesti i tvojem mozgu! Divim se tvojem srcu i duši!

Hajde idi. Budi kao i svi oni. Budi kamen bez emocija, gazi preko leševa do cilja, vrijeđaj, ne kaj se nikad’. Ali, da oprostiš ja bih radije ostala ovdje gdje jesam, u ovom otkinutom djeliću svemira imena mog.

Da oprostiš, ja bih ipak zagrlila onog koji plače. Ja bih ipak ljubila nečiji trud. Ja bih ipak bojila u zlatno nečije poštovanje. I da oprostiš, ja bih oprostila! Nemam ja ona bljutava usta i srce od kamena.

Džaba, takva se rodih i takva ću otići negdje tamo. Ne bih ja mijenjala mirnu savjest ni za šta. Neka njima Bog sudi, ja nisam od te struke. Samo sam običan čovjek koji širi ruke, koji grli najjače što može i kojeg nije sramota i nikad’ neće biti reći:

“Izvini, greška je moja, do mene je!”

Lejla Salčin


Amazonke.com

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Comments

komentari

Protected by Copyscape