Suvišan čovjek

Iako sam ozbiljan zaljubljenik u rusku književnost, u srednjoj školi nije me privlačila pomisao na čitanje Evgenija Onjegina. Gledala sam u to štivo i razmišljala kako mora biti pametnijIh stvari u životu od čitanja romana u stihovima?! A onda je, pri raspoređivanju lektire, profesorica napomenula kako su romani romantizma, a zatim i realizma preopširni tako da možemo birati.

Naglo sam usmjerila svu pozornost prema njoj i čekala kao slamku nešto drugo. To nešto drugo‘ bio je Junak našeg doba. I sjećam se da sam tri puta provjeravla naslov jer je zvučao tako… bez veze. Kakav je to naslov? I kakva je to lektira? I kakav je to najveći ruski pisac, a ja za njega nisam nikada čula?! Ali već sam se usosila i druge nije bilo – ušetala sam u knjižnicu i posudila svoj (ne pretjerano korišten) primjerak. Premotajmo par (desetaka) godina unaprijed i sagledajmo stanje stvari: u ovom trenutku, posjedujem sve primjerke djela navedenog autora koje sam uspjela pronaći u Hrvatskoj,  Junaka našeg doba imam u tri različita izdanja, krenula sam učiti ruski kako bih mogla čitati djelo u originalu i na rebrima, ispod srca, imam istetoviran potpis Mihaila Jurjeviča Ljermontova

Što se u međuvremenu, pobogu, dogodilo?

Dogodilo se jedno od najboljih djela ruske klasične književnosti, i po mom skromnom sudu, najbolje djelo europskog romantizma. Dogodio se prvi ruski moderni roman s elementima psihološkog i filozofskog romana, pisan naizmjence u formi putopisa te izvadaka iz dva različita dnevnika. Dogodilo se uvođenje pojma suvišnog čovjeka u književnost i dogodila se iskrena ljubav s moje strane. Prvi put u svom (tada) mladom životu, čitala sam knjigu i upoznavala – sebe. Sve ono najskrivenije, sve ono što me tišti,  muči, što sakrivam pred drugima, ali i sobom, ovdje je otvoreno prikazano i objašnjeno. Čitala sam, ne, gutala sam knjigu i imala osjećaj kako autor piše o meni! Točnije, pisao bi o meni da sam muškarac u 19. st. Ali sve je bilo tu – osjećaji, nadanja, strahovi i težnje. Razočaranja, strepnje, bol i praznina. Praznina. 

Pojam suvišnog čovjeka opisuje tip ljudi koji ne pronalaze sreću ni u čemu. Radi se o redovno natprosječno inteligentnim i talentiranim ljudima koji naprosto ne znaju kako iskoristiti vlastiti potencijal. Rame uz rame s tim nezadovoljstvom ide i problematika ruskog plemstva koje živi u raskoši, ali nema svoju pravu svrhu tako da je sve oko njih frivolno i plitko, forme radi. Suvišan čovjek gubi se u tom svijetu jer teži onom iskonskom u sebi, teži oslobađanju svoje ruske duše i utjehu traži u prirodi, divljini i riskantnim potezima, ali ništa uistinu u svom životu ne mijenja jer je, kontradiktorno, savršen primjerak sloja koji predstavlja. Osim toga, karakterizira ih melankolija, podcjenjivanje drugih, sarkazam te egoizam. Suvišan čovjek zna da je superioran većini, ali ne zna svoju pravu svrhu i zbog toga mu ostaju nedostižne i one najnižživotne radosti. Iako izvana hladan i često okrutan, zapravo je duboko nesretan jer je svjestan toga da prazninu koju osjeća neće moći ničim ispuniti. 

Iako ovo djelo za mene (ali i za Rusiju) ima neprocjenjivu vrijednost, njegova težina ne može se u potpunosti sagledati bez detaljnijeg upoznavanja života samog autora. Mihail Jurjevič Ljermontov uistinu je živio život suvišnog čovjeka, te umro kao pionir Kluba 27. Rođen je u Moskvi 15.10.1814. kao ruski plemić čiji je život obilježen lošim brakom vlastitih roditelja, ranom majčinom smrću i bakinim preotimanjem skrbništva po cijenu gubitka nasljedstva. Maleni Ljermontov tako je odrastao okružen svime što je ikada mogao poželjeti, ali je bio kronično nesretan. Iako boležljiv kao dijete, kasnije se proslavio vojnim uspjesima te briljirao u akademskom životu. Ono što ga gura u prvi plan socijalnog života, njegova je pjesma napisana kao žestoka reakcija na Puškinovu smrt. Upravo zbog te revolucionarne pjesme (Smrt pjesnika) prvi put po kazni završava na Kavkazu, mjestu koje od djetinjstva za njega predstavlja čarobno utočište. 

Po povratku u visoko društvo, nastavlja s ekscesnim životom u kojem vrlo često provocira druge pripadnike plemstva, biva agresivan, bezobrazan i ciničan. Svo to vrijeme paralelno piše pjesme, drame i roman. Junak našeg doba objavljen je za njegova života i postigao je zapažen uspjeh. Ipak, nemiran duh samog autora nemoguće je zauzdati što rezultira time da je ponovno uhićen i premješten na Kavkaz – ovaj puta radi dvoboja sa sinom francuskog zastupnika. 

Njegovi suvremenici u više izvora navode kako se nitko ne može nositi s njegovim temperamentom i dvostrukim životom. Čovjek je koji ostavlja dubok dojam, visoko je obrazovan, elokventan i duša svake zabave. Ali u isto vrijeme sklon je ekscesima, burnim reakcijama, hladno se ophodi prema svima, i općenito, vrlo je nepouzdane naravi. Drugim premještanjem na Kavkaz sudjeluje u borbama i biva slavljen kao zapovjednik grupe Kozaka čija je zadaća bila da prvi naglavačke‘ ulaze u borbu. Njegova četa izrazito ga cijeni i čak se iz poštovanja nazivaju Ljermontovljevom vojskom. Iako je pjesnik i vojnik u jednom, pri korištenju zadnjeg dopusta koji je njegova bogata baka uspjela izvojevati čvrstim vezama u visokom društvu, nešto se u njemu slama i ne želi se vratiti u vojsku. Pokušava se prijevremeno umiroviti, ali ne uspijeva – ista ta baka, u strahu od toga što bi si mogao napraviti u prijestolnici, traži da ga se vrati na Kavkaz. Nezadovoljan se vraća i, sudbonosno, povjerava se jednom prijatelju da živi tako bjesomučno jer ima osjećaj da mu nije ostalo puno vremena.‘ Na tom istom putu susrećškolskog kolegu, oficira Martinova, s kojim ulazi u banalan sukob koji završava dvobojem. 

Taj dvoboj 1941. bio je konačan za Ljermontova. Iza sebe ostavio je – prazninu. Osjećaj da je mogao još toliko toga napraviti da je poživio duže. Teško je, zapravo, odvojiti lik od autora i procijeniti koliko je Ljermontov zapravo Pečorin, ali i obratno. Mihail Jurjevič Ljermontov živio je romantičarski, pisao i umro – sa smiješkom na usnama i pištoljem u zraku, u trenu kada je upucan u srce. Negdje na Kavkazu, među planinama kojima se uvijek vraćao. Gdje stanuju Oblaci nebeski, vječiti putnici…’

Maja Marić


Maja Marić

Kraljevna na zrnu graška dugo je bila moja najdraža bajka iako nisam znala točno reći zašto. Uz Snježnu kraljicu i Sretnog princa nekako je uvijek dirala tu neku žicu duboko u meni. Divna krasna mila pametna kraljevna kojoj jednostavno UVIJEK nešto smeta! Nešto poput graška. Maleno i nebitno, reći će neki. Ali ne i kraljevna! A takva sam i sama - krunu sam zagubila negdje putem, ali ostao je taj vječni osjećaj iritacije. Iz tuđe perspektive tako sam vječno bila razmažena, čudna, ufurana cura koja pati od sindroma Marije Antoanete! Ja se jednostavno nisam obazirala i pronašla sam ispušni ventil - pisanje. O svemu i svačemu, o radostima i tugama, o bjesovima i čarolijama, o najmračnijim sferama. O majčinstvu i tetovažama, o glazbi i gastarbajterima. O smislu postojanja i ljubavi prema kavi. Osim ovog divnog portala, pronaći ćete me i na #misusovo blogu. A ja ću i dalje pisati uvijek i svugdje, baš u inat grašku! A ostali... pa - neka jedu kolače!

Komentari

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete