– Milaaaaa! – čuo se dječački glas.
– Mila siđi! Što ću reći tvome ocu ako opet padneš?! – protestirala je Liza
– Mila! K vragu i usijane glave! – čula sam Tonija kako psuje i naglas se nasmijala. Voljela sam se penjati na najviše grane i promatrati dolinu. Voljela sam miris ranih trešanja i tetkino odobravanje, dok sjedi u vrtu i sa smiješkom nas promatra. Voljela sam miris duhana kojeg je sadila i tišinu naše ulice.
– Kažem ti i zaista stojim iza toga, da će nas jednog dana ta tvoja usijana glava stajati života! – vojnički važno iako zadihano i rumenih obraza izgovorio je Toni smjestivši se na granu nasuprot moje.

Čudno je bilo što sam od njegovih očiju uvijek osjećala vrućinu u obrazima. Voljela sam način na koji me gleda, kao da me upija. Znala sam da zna što mi radi njegova blizina, stoga sam se svojski trudila biti nepredvidiva i divlja.

– Volio bih da se ponekad ponašaš kao ostale djevojčice Mila. Da se malo uozbiljiš.
– Nikad ti ja neću biti kao ostale djevojke. Nisam više toliko mala Toni. – rekla sam mu prkosno, pa se uhvatila za granu i počela spuštati, dok su u pregači koju sam nosila oko struka poskakivale trešnje. Vezala sam je tako da ne mogu ispasti i hitra kao divokoza spustila se na zemlju.
– Nikad mi neće biti jasno kako ti to uspije! – viknuo je s najviše grane i krenuo da se spušta.

Na glas sam se smijala dok su on i Jozef teglili svoje košare pune trešanja i bili vrbovani za branje novih u susjednom selu, a Liza i ja pošle s tetkom i majkom u kuhinju, čistile koštice i odvajale trešnje za kompot i kolače koje ćemo praviti. Cijela je kuća mirisala na rano ljeto i trešnje. Smijale smo se i kradom trpale voće u usta.

Tetka nas je gledala i pokušavala složiti ozbiljno lice, ali oči su joj se smijale zajedno s nama. Majka je negodovala iznad svježe ispečenog kruha. Još uvijek se nije navikla na status domaćice. Odviše je bila navikla da je dvore i služe.
Pogledala sam ju i nasmiješila se, pa sišla sa visokog stolca i zakoračila prema njoj.

– Oh pogledaj me Mila, sva sam bijela od brašna i ovaj prokleti kruh ispao je odviše suh. – složila je lice kao da će zaplakati, a ja sam je poljubila u obraz i pogledala je ozbiljno.
– Majko, znate li da na čitavoj planeti vjerojatno nitko ne peče kruh kao vi?
– Oh Mila! – sva se usplahirila kao golubica, pa zarumenila u obrazima i krenula pogledati meso koje je stavila u toč.
Tetka i Liza su se smijuljila a ja sam tiho prošaptala:
– Pa nije baš da je to bio kompliment, ali mi je drago da ga je majka tako shvatila! – sve smo se nasmijale na glas.
– O lopuže! – viknula je majka i zamahnula krpom, a Liza i ja dale smo se u trk kroz kuhinju, pa niz široke hodnike, ravno u dvorište, mimoilazeći oca i Franu dok su ulazili u kuhinju noseći svježe ulovljene fazane.

***

– Mila?
– Ha? – podigla sam pogled prema Lizi i izgubila se u njenim dubokim zelenkasto modrim očima.
– Tebi se sviđa Toni? – pitala me.
– Liza, nema djevojke odavde do Mađarske kojoj se on ne sviđa.
– Možda je tako…
– I tebi se sviđa?
– Ne. Mislim da, zgodan je ali on ima oči samo za tebe. Ja…
– No reci. – gurkala sam je laktom.
– Voljela bih da Jozef obrati pažnju na mene.
– Oh da… pretpostavljala sam. On je dobar drug ali je tako čudan ponekad. – izgovorila sam složivši kiseli izraz lica pa smo se obje počele smijati na glas.

Zamahnula sam rukom, pa smo krenule prema livadama iza kuće. Ovdje je uvijek bilo mirno i barem jedan dio livade nije bio pokošen, jer je uvijek valjalo imati trave za blago. Razmaknula sam lagano rukama tetkine omiljene plave ljiljane, pa propustila Lizu da prođe ispod moje ruke, zatim sam krenula za njom, tajnom stazicom do našeg kutka. Bio je to mali skriveni vrt unutar vrta, okružen livadama s jedne i šumom i jezerom s druge strane.

– Vrijeme nam je… – otpočela je Liza.
– Kako to misliš?
– Jao Mila ne pravi se glupa. – prekrižila je ruke na prsima dok su joj plave kovrče padale u slapovima preko njih.
– Ne znam zaista o čemu pričaš. – odgovorila sam, legla u travu, prebacila nogu preko noge i uprla pogled u sunce visoko na nebu, osjetivši kako me njegove zrake žare po golim dijelovima kože na rukama i nogama.
– Za udaju. – izgovorila je ljutito.
– Oh da, vrijeme ti je Liza. Imaš već 16 godina, uskoro 17! Vrijeme je da imaš trbuh do zuba i nekome pereš gače! – vrisnula sam.
– Mila ti si tako čudna.
– Da, vrijeme ti je. Meni nije. I nikada neće biti. Ja se nikada neću udati. – podigla sam se, okrenula na trbuh i nasadila lice na dlanove, laktovima se podbočivši o travu.
– Oooh pa to je baš tužno, morat ću si pronaći novu nevjestu! – čula sam Tonijevglas negdje iza sebe i u hipu se uspravila na noge otresajući travu s haljine.
– Znaš li ti gospodine Antonio Lavrović Grk, znani kao Toni da je užasno nepristojno prisluškivati djevojački razgovor? – viknula sam, složivši ruke na bokove i pokušavajući izgledati uvrijeđeno.
– Znam. – čula sam ga iza sebe a tad osjetila njegovu ruku na svom struku. Okrenuo me i privio prema sebi i našla sam se na milimetar dva od njegovih očiju koje su me uvijek upijale.
– Ja… ovaj… – pokušavala sam promucati osjetivši kako mi obrazi gore a srce poskakuje u prsima.
– Tebe samo treba mnogo ljubiti. Mnogo, mnogo. Pa da ti sve te gluposti ispare iz glave. – rekao je pa me privukao bliže k sebi i poljubio.

U glavi sam vrtjela kako je ovo nepristojno i kako bih ga trebala odgurnuti i reći mu nešto dvosmisleno i bezobrazno, ali samo sam uspjela utonuti u taj osjećaj zanesenosti, osjećajući njegove usne.

– Ovo mora da je raj. – sjećam se da sam pomislila.

Nastavit će se…

Marija Klasiček

Komentari

Prije je ovdje pisalo što sve radim, gdje sam sve uspješna, ali uspjeh je relativan pojam zar ne? Pišem jer volim pisati, jer je to svijet u kojem sama krojim pravila, jer mi je to ponekad bijeg a ponekad odušak. Moja terapija. Ako ti se sviđa, drago mi je. Ako ne i to je okej. Nismo svi za iste stvari :)