Živa reklamacija…

Živa reklamacija kod nas ne priznaje ni trud, ni volju, dovoljni su jezici. Uz mnoštvo kritičara, i samo prozvanih stručnjaka, jako je teško prihvatiti činjenicu da živiš u napaćenom dijelu svijeta, barem što se ispranih mozgova tiče. Glavni prinosnici svih zaraza I bolesti dobili su I ljudski oblik.

Potaknuta vlastitom zbunjenošću, a I stavovima ljudi oko sebe, odlučih napisati nešto o neizlječivim bolestima ovih prostora. Bolestima koje svjesno prenosimo na svoju djecu, iako znamo da postoji lijek. Uz masu religijskih I političkih zavrzlama da se uništi srž ljudskog postojanja, kao ovce u stadu osiguravamo si vlastitu propast. Mirno. Gdje se kome žuri? Što ima veze što se pola države iselilo?  Na kraju svakog dana, ovakvi zaključci tjerali su me na potpunu blokadu misli, na plakanje iz nemoći da promijenim svijet. Da sam ovaj, ili onaj.

Sve više sam uvjerena da srce postaje čisti organ, uz nekolicinu onih koji ga zaista osjećaju svakim udahom. Svjetina, otrovanih misli, spremna je u svakom trenutku za osudu svakoga tko nije sistemski podređen životu. Osuda za želje.  Osuda za smjelost.  Osuda vrijednosti koje osjećaš srcem. Lijepimo etikete zbog tuđih stavova, mada se rijetko upitamo gazimo li pri tom svoja. Dođe na isto.  Srao govna ili zlato, analizirati će I ono što probaviš. Ako se boriš, nailaziš na ograničenja I zapreke, jer nemaš puno prava da se izdvojiš. Ako nisi u crkvi, džamiji, ili drugim vjerskim objektima, zar imaš pravo spominjati Boga ? Ako gradiš vlastite principe, različite od većine, vjerojatno nisi “normalan”, ili ti netko nije bio “normalan” u obiteljskom stablu, sežući do pradjeda, pa si valjda povukao na njega. Jer, geni su to.  Ukopan si bez vjerskog vođe po svojoj želji? Kakav si samo ti čovjek bio? Odakle ti pravo da izraziš kako da se oprostiš sa svijetom? Ako pak ne njeguješ površne ljubavi, I ne sklapaš prijateljstva koja donose korist, nisi od prevelike vrijednosti društvu. Ako nikome ne ližeš stope,  također ne valjaš, jer tko si ti da imaš slobodu mišljenja I izbora u dvadeset prvom stoljeću? Pa nije ti ovo Njemačka. Šuti, I trpi, što bi da je gore?

Znatiželja I sarkazam mi ne daju mira, a da ne razmislim o sadašnjosti koja nam izmiče pred očima, dok uporno metemo ispred tuđih vrata. Razmišljam o vremenu, koje nam je poklonjeno da bi napisali svoju priču I ostavili trag na ovom svijetu. Obavljen zadatak za buduće naraštaje. A što im mi ostavljamo?

Opet smo kao masa, pogriješili. Opet, kao I kroz povijest izabrali površnost, materijalizam I lažne idole. Nepomična stajanja uzrokovali su zastoje koji nas nisu držali u mjestu, već unazadili unatoč očitim spoznajama. Izgleda, sve smo gluplji što je više pametnih stvari oko nas. Sve više pričamo, sve manje djelujemo.

Zapitam se, koliko ih zaista vjeruje u ono što izgovori? Koliko njih leži u svitanje zore sa grižnjom savjesti? I ima li ih uopće? Slobodu ljudskog razvijanja srušila je potreba za nametanjem I mirenje sa istim. Harmonija nikad nije našla skladnost u nadvikivanju moralista bez trunke znanja.

Shrvani I otupljeni od putova koje si uporno prostiremo pred noge, jedemo ostatke tuđih duša da ne prolazimo kroz agoniju liječenja vlastite.  Jer, to je ipak najbolniji put. Nalik na dobro osmišljene predstave, koje se već godinama uspješno prodaju, uz vjerne gledatelje, postale su engrami mentaliteta I način življenja. Prihvaćanje minimalnosti I osude, postale su svakodnevnim načinom života. Osim onih, koji to ne prihvaćaju I žive baš onako kako žele.

Zbog hrabrih, odlučnih, nepokolebljivih I ustrajnih isplati se napisati svako slovo. Isplati se vjerovati. Jer oni, tako mali, a  pri tom neizmjerno snažni, obraduju ti srce I pripreme ga na nove bitke. Ako dovoljno vjeruješ. Ako držiš, da je biti čovjek, ipak najljepša stvar na svijetu. Ostavit ćeš trag. Netko uspomenom, netko osmijehom, netko slovom, drugi pak slikom I pjesmom.

Samo odlukom da ćeš voljeti sebe I uistinu poštovati druge postaješ svjestan činjenice da ćeš ostaviti trag jer svijet mijenja upravo pojedinac.

Monika Pavlović


Monika Pavlović

Ja sam Monika.
Jednostavnost života ukrašavam šarenilom kojim je obojan.
Kao prava Vaga, uživam u pravednosti i borim se za nju, kad god je prepoznam. Volim suncokrete, boje i ljude koji čvrsto vjeruju u svoje snove
Izluđuje me vlastita konfuzija, nametnuti stavovi i ljudski kukavičluk.
Nadam se da ćete uživati u tekstovima koje pišem, kojima predstavljam vlastita razmišljanja i vodim svoju borbu s vjetrenjačama života.

Comments

komentari

Protected by Copyscape