Jednom nas jednostavno ne bude. Što god radili, jednog dana nas nema i tu prestaje sve što bilo važno. 

Razmišljam tako, oslonjena na okno razbijenog prozora u maloj seoskoj kapeli. Svečani uzdah na mojim usnim krivinama oteže se sporo dok mi nekontrolisane misli lete pred očima. Skoro pa da mogu da ih vidim, kao sa platna pročitam. Mozak me zabavlja toliko, da skoro zaboravim da je neko umro i da sam ovdje spletom okolnosti, a ne sopstvenom voljom. Mirisi svježeg cvijeća pomute mi čula, pa se svako malo zateturam od jačine.

Svježi cvjet ne razmišlja da će jednom uvenuti. Samo miriše, najbolje što umije i zna, jer mu je to svrha postojanja. 

Kako onda mi ne razumijemo da nas jednom neće biti? Zašto onda proživimo živote prosječno? Bez strasti. Bez onoga što volimo ne čineći ništa da doprinesemo sebi. Svojim željama. Svojim snovima. Svojim potrebama. Završavamo škole koje ne volimo da bi radili poslove koje mrzimo. Udajemo se  i ženimo, jer je vrijeme. Pravimo djecu, jer tako treba. Sve čemu težimo zapravo nije ono što smo u srži, ali i dalje težimo zato što za snove treba petlje.

Ne plašim se smrti, smrt me fascinira. Oduvijek je. Kad odlučim da odbacim ovo tijelo kao stari automobil i pretvorim ga u prah, kuda se onda odlučim otići? Gdje nestaju svemiri unutar mojih dubina, koji u običnom tijelu ne mogu da opstanu samo dok je ono živo? A dato mi je kao na pozajmicu da ga bacim kad ga potrošim. Zar mi ove ruke nisu date da njima stvorim samo ono što želim? Da njima grlim samo ono što istinski volim? Da nikad ne pristanem da dotaknem nešto čega se gnušam jer tako treba? Zar mi noge nisu date samo da bi me vodile onamo gdje jedino želim da budem? Kako onda često pristanem da ih iskoristim  za putove koje ne želim, koji mi ništa valjano ne donose? Kako mozak pristaje da vjeruje da moram nešto da trpim, da moram da uradim nešto zarad nekoga ili da dajem nešto što ne želim dati?

„Tvoje tijelo  ne zavisi od drugih ljudi“ –  konstatujem dok se pogreb privodi kraju. Ide u zemlju veličanstveno i samo. Kako onda pristaješ da ga čitav život koristiš da bi se nekom drugom dodvorio? Da bi ispunio norme nekih tuđih pravila? Tuđih beznačajnih tijela, koji su živote potrošili da osmisle pravilnike ponašanja rađe nego da postanu besmrtni. 

Oh, besmrtnost je tako moguća, čujem glas unutar svojih nutrina. Besmrtne su sestre Bronte. Besmrtan je Dostojevski. Jer i bez tijela žive zauvijek. Besmrtna sam ako od svoje strasti napravim život vrijedan življenja. U čemu god da je tvoja strast jedino će ti ona dati život vrijedan umiranja.

Čujem u sebi neki pjesmu. Nepoznatu, a tako blisku. Čujem je prvi put, a tijelo mi je prepoznaje kao rođenu.

“Živi samo živi… Voli samo voli…”

Jednom nas jednostavno ne bude. I tu prestaje sve što je bilo važno. 

Čujem prigušen žamor par žena u crnini ispred mene. „Bila je divna“ –  reče jedna. „Evo zaludu je bila, više nije“ – odgovori druga. Htjela sam da se umiješam, instinktivno da se nadovežem, međutim zastadoh progonjena rođenim mislima. U vazduhu se osjećala nekakva bojazan od umiranja, ili se meni tako učinjelo. Kao se na ovakvim dešavanja svi malo zapitaju, čemu se vraćaju kad odu doma?

Razmišljala sam o moru. O talasima. Često o tome mislim kad ne želim da se nalazim tu gdje moram. Svečani povjetarac iz kapele pretvaram u slani dodir morskog praha i maštam o dalekim zemljama. Ljudi na samrti često kažu: “Da sam znao, drugačije bih radio…”

„Šta nisi znao?“ –  upitala bih ga. „Da će doći kraj?“

Ako postoje životne želje, moja bi bila da odem srećna. Nekad, kad u starosti budem razmišljala o sebi, budem nasmijana. Spokojna saznanjem da sam dala sve od sebe da živim. Spokojna činjenicom da nisam pristala na manje od vrijednog življenja. 

„Odmoriću stopala“ – obećah na kraju. Od stojanja danas, od tumaranja u prazno ubuduće.

Jo

Komentari

Po zanimanju sam ironična. Nemam ništa protiv ničega, ali mišljenje imam o svemu. Ne volim da se raspravljam zato pišem. Kad si već pročitao/la ovaj tekst slobodno se vrati i na prethodne. Ako me već nisi zavolio/la uskoro hoćeš, garant :*