Best ulet svih vremena

Ove subote ispričat ću vam kako sam prije nekoliko godina doživjela najbolji ulet ikad, bilo je to u rano proljeće prije skoro tri godine…

Sjedimo u pivnici, udaramo po pivi i zaželismo se nečeg slanog i putrastog što se lijepi direktno na guzicu. Naručih čvarkuše lakše od zraka, mirišljavije od proljetne livade… Taman da mogu nastavit dalje u revijalnom tonu. Obzirom da sam si dala truda i opiturala se, spomenute ubojice dobre linije jedem polako, lagano trgajući komadić po komadić i suptilno trpajući u namazana usta. Da izgledam finije, jel.

Ode jedna, krene druga i stvori se ispred mene žuti Zagorec s naočalama.

Drekne:
“TAK se ne jedu čvarkuše! Nemoj im to radit!”
Zahliknem se u čudu, pogledam gore, u glavi: Koji je ovaj? Kak se tak brzo stvorio ovdje? Kaj sere? – smijem se iz sveg glasa, uljepšao dan sam tak. Stoji u čudu i niš mu nije jasno.”A kak se jedu, molim te? Poduči me, da ne napravim istu pogrešku.”
“Pa ne moš ju tako mrcvarit!”
“Gle, velika je i mogu je uparkirat cijelu u usta bez da trepnem ali oko mene su ljudi pa ne želim da im bude neugodno. Glumim finu, OK?”
“OK.”Prođe par minuta od događaja i eto ti njega s kraja šanka, pobjedonosno nosi košaricu s čvarkušama kao da u ruci ima mač ili barem olimpijsku baklju. Promatram situaciju očiju punih suza smiješnica, spušta košaricu pred mene i veli:
“Evo.” – napuni obraze sa bar pola čvarkuše, u jednom zalogaju i žvače. Punih ustiju: “A sad ti.”
“Aaa ne, tu igru nećemo igrati. Fala na instrukcijama i na hrani, primljeno na znanje i skrušeno molim za oprost.”
“OK, al nemoj da te vidim kako je opet masakriraš. Nije to kaj god, to je čvarkuša.”

Lijepo se zahvalih za smijeh i uspomenu, okrenem se svojima i nastavim dalje s tekućom hranom.

Ostatak večeri promatrao me kako ju jedem, slao osmijehe i namige… Ništa, micek, pokušaj će ti biti zapamćen. Hvala još jednom.

Za sreću je katkad potrebna najobičnija loptica brašna i čvaraka. I žuti Zagorec.

Lijep ti vikend, odmori, zabij gol na nogometu, popij kavu s frendicama i smij se.
Jer jedino smijeh hrani dušu.

Poljubac,

Ana Kolar


Ana Kolar

Nemam unikatno ime i prezime ali ga ne bih nikad mijenjala, ovisnica sam o smijehu, špeku, vježbanju, Twitteru i promjenama. U Italiji mi srce lupa drugačijim ritmom, a Blogledalo je moj bijeg od težeg puta koji uvijek namjerno izaberem. Klikneš na Instagram ili Fejs pa se pridružiš mom bijegu i sanjanju.

Comments

komentari

Protected by Copyscape